ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI

(NN, br. 1/97)

(pročišćeni tekst)

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju načela, način organiziranja i provođenja zdravstvene zaštite.

Članak 2.

Zdravstvena zaštita obuhvaća sustav državnih, skupnih i individualnih mjera za unapređenje, čuvanje i vraćanje zdravlja.

Građanin treba sudjelovati u svim zdravstveno­preventivnim djelatnostima koje se provode na mjestima življenja i rada, a usmjerene su na unapređivanje i čuvanje zdravlja i sprječavanje bolesti.

Građanin ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najviše moguće razine zdravlja, a u skladu s odredbama ovoga Zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju.

Članak 3.

Svi građani dužni su brinuti se o svom zdravlju. Nitko ne smije ugrožavati zdravlje drugih. Svaki je građanin dužan ukazati prvu pomoć stradaloj ili bolesnoj osobi u skladu sa svojim znanjem te joj omogućiti pristup do hitne medicinske pomoći.

Članak 4.

Građanin može slobodno izabrati doktora medicine i doktora stomatologije u skladu s odredbama ovoga Zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju.

Članak 5.

Zdravstvena djelatnost je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba i koju obavljaju zdravstvene ustanove i zdravstveni djelatnici u privatnoj praksi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

Članak 6.

Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini.

Zdravstvena djelatnost na primarnoj razini obuhvaća: djelatnost opće medicine, školsku medicinu, higijensko-epidemiološku zaštitu, zubozdravstvenu zaštitu, hitnu medicinsku pomoć, medicinu rada, primarnu zaštitu žena i djece i ljekarničku djelatnost.

Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini obuhvaća specijalističko­konzilijarnu zdravstvenu zaštitu i bolničku zdravstvenu zaštitu.

Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini obuhvaća obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističkih djelatnosti, znanstveno­istraživački rad i izvođenje nastave na fakultetima zdravstvenog usmjerenja.

Znanstveno­istraživački rad te dijelovi izvođenja nastave mogu se obavljati i u zdravstvenim ustanovama na primarnoj i sekundarnoj razini.

Članak 7.

Republika Hrvatska, u skladu s pravima i dužnostima utvrđenim Ustavom i zakonom, svoju zadaću s područja zdravstvene zaštite ostvaruje tako da:

­ uređuje zakonodavstvo i donosi strategiju razvoja zdravstva,

­ mjerama porezne i gospodarske politike potiče razvijanje zdravih životnih navika,

­ osigurava osnove za razvoj znanstveno­istraživačke djelatnosti, zdravstveno- informacijskog sustava i zdravstvene statistike,

­ osigurava financijska sredstva za poslove iz svoje nadležnosti određene zakonom,

­ osigurava razliku sredstava za zdravstvenu zaštitu pučanstva na demografski i gospodarski ugroženim područjima.

Brigu o zdravlju pučanstva Republika Hrvatska ostvaruje utvrđivanjem i provođenjem mjera s područja zaštite okoliša i mjera kojima se osigurava kvalitetan život, higijenski ispravna pitka voda i namirnice, kvalitetan zrak, odlaganje otpadnih tvari te zaštita od izvora ionizirajućeg i neionizirajućeg zračenja.

Članak 8.

Županija, odnosno Grad Zagreb ostvaruje svoju zadaću s područja zdravstvene zaštite tako da:

­ organizira epidemiološku, zdravstveno­statističku djelatnost, hitnu medicinsku pomoć, te socijalno­medicinsku djelatnost na svojem području, ukoliko to ne osigurava Republika,

­ osigurava sredstva za izgradnju i opremanje te osnivanje zdravstvene ustanove na primarnoj i sekundarnoj razini zdravstvene zaštite,

­ osigurava mrtvozorničku službu.

II. NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 9.

Zdravstvena zaštita građana u Republici Hrvatskoj provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko­konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti.

Članak 10.

Sveobuhvatnost zdravstvene zaštite uključuje sve građane Republike u odgovarajuće mjere zdravstvene zaštite u skladu sa zakonom.

Članak 11.

Kontinuiranost zdravstvene zaštite postiže se ukupnom organizacijom zdravstva, osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu pučanstvu kroz sve životne dobi. U osiguranju kontinuiranog djelovanja, sustav zdravstvene djelatnosti u Republici treba biti međusobno funkcionalno povezan i usklađen.

Članak 12.

Dostupnost zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim rasporedom zdravstvenih ustanova i zdravstvenih djelatnika na području Republike koji će omogućiti građanima podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Članak 13.

Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene zaštite osigurava se slobodnim izborom doktora medicine i doktora stomatologije koji kod građana provodi mjere za unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti te liječenje i rehabilitaciju do razine radne osposobljenosti.

Članak 14.

Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javno­zdravstvenih dostignuća i znanja te njihovom primjenom u praksi.

III. MJERE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 15.

Mjere zdravstvene zaštite su:

1. zaštita od ekoloških činitelja štetnih po zdravlje uključivši sve mjere za očuvanje, unapređenje i poboljšanje zdravstvenih uvjeta čovjekove okoline i higijenskih uvjeta za život i rad čovjeka,

2. provođenje zdravstvenog odgoja i prosvjećivanja sa svrhom podizanja duševne i tjelesne sposobnosti građana,

3. otkrivanje i otklanjanje uzroka oboljenja, odnosno sprječavanje i suzbijanje bolesti i povrede te njihovih posljedica,

4. mjere i aktivnosti za sprječavanje, rano otkrivanje i suzbijanje zaraznih, kroničnih, masovnih nezaraznih i malignih bolesti,

5. liječenje i rehabilitacija oboljelih, tjelesno i duševno oštećenih i ozlijeđenih osoba,

6. mjere posebnoga zdravstvenog nadzora nad pučanstvom starijim od 65 godina života i žrtvama rata,

7. osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece i mladeži te zaštite žena u svezi s planiranjem obitelji, trudnoćom, porođajem i majčinstvom,

8. opskrba lijekovima i drugim medicinskim sredstvima za zdravstvenu zaštitu,

9. pregledi umrlih.

Članak 16.

Mjere zdravstvene zaštite u svezi s radom i radnim okolišem (specifična zdravstvena zaštita djelatnika) koje moraju osiguravati trgovačka društva i druge pravne i fizičke osobe (u daljnjem tekstu: poslodavci) su:

­ zaštita radnih mjesta, strojeva i opreme koji su pod nadzorom poslodavca s obzirom na povrede i opasnosti po zdravlje,

­ provođenje sigurnosnih mjera za kemijske, fizikalne i biološke sastojke koji su pod njihovim nadzorom radi očuvanja zdravlja i okoliša,

­ propisivanje upotrebe zaštitne opreme radi smanjivanja i sprječavanja opasnosti od nezgoda ili posljedica po zdravlje,

­ pravodobno obavješćivanje o opasnosti po zdravlje na radu, savjetovanje o zdravlju, sigurnosti i higijeni rada,

­ mjere za sprječavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprječavanje ozljeda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći,

­ mjere za utvrđivanje zdravlja djelatnika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima po zdravlje.

Članak 17.

Mjere zdravstvene zaštite provode se na temelju plana i programa mjera zdravstvene zaštite koje donosi ministar zdravstva na prijedlog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Plan i program mjera zdravstvene zaštite na razini Republike posebno utvrđuje zaštitu materinstva i djece predškolske i školske dobi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti za svaku županiju, odnosno Grad Zagreb.

Specijalističko­konzilijarna i bolnička djelatnost čine funkcionalnu cjelinu glede programa i pružanja zdravstvene zaštite.

IV. ORGANIZIRANJE I PROVOĐENJE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 18.

Zdravstvena zaštita provodi se u jedinstvenom sustavu zdravstvene djelatnosti primjenom mjera primarne, specijalističko­konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite. Podjela poslova između primarne, specijalističko­konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite obavlja se ovisno o opsegu poslova i zadataka, složenosti medicinskih postupaka, specijaliziranosti djelatnika i opreme te o specifičnosti pojedinih područja, u skladu s planom i programom mjera zdravstvene zaštite.

Članak 19.

Primarna zdravstvena zaštita obuhvaća:

1. sudjelovanje u podizanju i održavanju psihofizičke i radne sposobnosti djelatnika, učenika i studenata, mladeži, športaša, pučanstva starijeg od 65 godina, invalida i drugih osoba, provođenje mjera zdravstvene zaštite i brigu o njihovu zdravstvenom stanju, unapređenju zdravlja i ocjenu njihove sposobnosti za školovanje i rad,

2. sudjelovanje u provođenju preventivnih, higijensko-epidemioloških mjera zdravstvene zaštite,

3. mjere zdravstvene zaštite djece predškolskog uzrasta, brigu o njihovu zdravstvenom stanju i unapređenju zdravlja i sudjeluje u podizanju njihove psihofizičke sposobnosti,

4. brigu o zdravstvenoj zaštiti žena za vrijeme trudnoće, porođaja i nakon porođaja te o drugim zdravstvenim potrebama žena,

5. mjere zdravstvene zaštite osoba sa smetnjama u razvoju,

6. ukazivanje na nepovoljan utjecaj okoline na zdravstveno stanje i radnu sposobnost djelatnika i drugih građana,

7. hitnu medicinsku pomoć,

8. liječenje u ordinaciji, odnosno u stanu osiguranika,

9. kurativne i rehabilitacijske mjere,

10. mjere prevencije, liječenja i saniranja usta i zubi,

11. opskrbu lijekovima i drugim sredstvima za liječenje,

12. upućivanje pacijenata na specijalističko­konzilijarne preglede te na bolničko i drugo liječenje,

13. koordiniranje i provođenje nužnih dijagnostičkih i terapeutskih postupaka.

Članak 20.

Primarna zdravstvena zaštita provodi se i organizira u timskom radu u kojem sudjeluju najmanje doktor medicine i medicinska sestra, odnosno zdravstveni tehničar.

Poslove u primarnoj zdravstvenoj zaštiti obavljaju doktori medicine, specijalisti opće medicine, pedijatri, specijalisti ginekologije, školske medicine, epidemiologije, ekologije i socijalne medicine, sa svojim suradnicima.

U primarnoj zdravstvenoj zaštiti sudjeluje specijalist pedijatar u zdravstvenoj zaštiti djece i ginekolog u zdravstvenoj zaštiti žena u svezi s trudnoćom, porođajem, materinstvom, planiranjem obitelji i ranim otkrivanjem raka.

Doktor stomatologije sa svojim suradnicima provodi poslove iz članka 19. točke 10. ovoga Zakona, a magistar farmacije sa svojim suradnicima provodi poslove iz članka 19. točke 11. ovoga Zakona.

U provođenju pojedinačnih mjera primarne zdravstvene zaštite, a posebno u zdravstvenoj zaštiti djelatnika, djece predškolskog i školskog uzrasta, sudjeluje i psiholog, logoped i socijalni djelatnik, odnosno drugi stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.

Zdravstveni djelatnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u timskom radu surađuju s doktorima medicine drugih specijalnosti u specijalističko­konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti.

Zdravstveni djelatnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti svojim radom potiču i usmjeravaju samozaštitne aktivnosti osiguranika kao i aktivnosti i mjere organizacija i tijela državne uprave.

Članak 21.

Specifična zdravstvena zaštita djelatnika obuhvaća prvenstveno preventivne poslove vezane uz stvaranje i održavanje sigurne i zdrave radne sredine koja omogućuje optimalno fizičko i mentalno zdravlje na radu i prilagođavanje rada sposobnostima djelatnika.

Članak 22.

Specifčna zdravstvena zaštita djelatnika obuhvaća:

1. liječničke preglede radi utvrđivanja radne sposobnosti,

2. praćenje zdravstvenog stanja djelatnika u odnosu na rad,

3. identifikaciju i procjenu rizika štetnih po zdravlje na radnom mjestu,

4. sistematske kontrolne preglede djelatnika s obzirom na spol, dob i uvjete rada te pojavu profesionalnih bolesti, ozljeda na radu i kroničnih bolesti,

5. davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti, higijeni rada, organizaciji, te o osobnim i kolektivnim zaštitnim sredstvima,

6. preglede djelatnika koji se obvezno provode radi zaštite okoline i druge obvezne zdravstvene preglede,

7. organiziranje i pružanje prve pomoći i hitnih intervencija na licu mjesta u procesu rada,

8. sudjelovanje u analizi ozljeda na radu i profesionalnih bolesti,

9. kontinuiranu brigu o boljoj prilagođenosti rada djelatnicima,

10. suradnju u obavješćivanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju u djelatnosti medicine rada, higijene rada i organizacije,

11. ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom mjestu (djelovanje prašine, buke, rasvjete i dr.) radi zaštite od profesionalnih bolesti,

12. zdravstveni odgoj i zdravstveno prosvjećivanje djelatnika,

13. ocjenjivanje potreba za upućivanjem djelatnika na medicinski programiran aktivan odmor radi poboljšanja radne sposobnosti djelatnika,

14. provođenje medicinski programiranog aktivnog odmora,

15. sudjelovanje u mjerama rehabilitacije djelatnika.

Ministar zdravstva uz suglasnost ministra rada i socijalne skrbi propisuje sadržaj i način utvrđivanja radne sposobnosti djelatnika.

Članak 23.

Specifičnu zdravstvenu zaštitu djelatnici ostvaruju na temelju ugovora između poslodavca i doma zdravlja ili privatne zdravstvene ustanove koja u svom sastavu ima djelatnost medicine rada, odnosno sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi.

Za potrebe praćenja, proučavanja i unapređenja djelatnosti specifične zdravstvene zaštite, osniva se Hrvatski zavod za medicinu rada.

Troškove specifične zdravstvene zaštite djelatnika snosi poslodavac.

Članak 24.

Svi ostali oblici i sadržaji zdravstvene zaštite planiraju se, organiziraju i provode putem specijalističko­konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite.

Članak 25.

Iznimno od članka 24. ovoga Zakona, trgovačka društva i druge pravne osobe koje pružaju ugostiteljske usluge smještaja i prehrane gostima, mogu organizirati preventivne i rehabilitacijske mjere zdravstvene zaštite turista (zdravstveni turizam).

Korištenje usluga zdravstvenog turizma ne osigurava se na teret sredstava Zavoda.

V. PRAVA I DUŽNOSTI GRAĐANA U OSTVARIVANJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 26.

U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaki građanin ima pravo na:

1. jednakost u cjelokupnom tretmanu prilikom ostvarivanja zdravstvene zaštite,

2. slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije u skladu s odredbama ovoga Zakona i pravilima osiguranja,

3. zdravstvenu uslugu standardizirane kakvoće i jednakog sadržaja kao i pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene usluge,

4. hitnu pomoć i neodgodivu medicinsku pomoć u trenutku kada mu je ona potrebna,

5. slobodan izbor između više mogućih oblika medicinskih intervencija koje mu ponudi doktor medicine, odnosno doktor stomatologije, osim u slučaju neodgodive intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje građanina ili izazvalo trajna oštećenja. Ako je građanin nesposoban da donese ovakvu odluku, tu su odluku ovlašteni donijeti članovi njegove obitelji ili drugi bliži srodnici, odnosno skrbnik. Traženje te suglasnosti nije obvezno ako bi zbog njenog pribavljanja proteklo vrijeme zbog kojega bi život građanina bio ugrožen, a on u tom trenutku nije u stanju donijeti takvu odluku,

6. točno obavješćivanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja,

7. odbijanje promatranja, pregleda i liječenje od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali djelatnici prije položenoga stručnog ispita, odnosno državnog ispita,

8. odbijanje da bude predmet znanstvenog istraživanja, bez svoje suglasnosti, ili bilo kojega drugog pregleda ili medicinskog tretmana koji ne služi njegovu liječenju,

9. povjerljivost svih podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja,

10. odbijanje pregleda i liječenja, uključivši tu i pravo da tijekom liječenja pisanim putem zatraži promjenu doktora medicine, odnosno doktora stomatologije ako izjavi da je u doktora, čiju promjenu traži, izgubio povjerenje ili iz drugog razloga koji ne mora šire obrazlagati,

11. odbijanje kirurške i druge medicinske intervencije na tijelu ako je pri svijesti i sposoban je za rasuđivanje. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu sposobne za rasuđivanje ovu suglasnost daju članovi njihove uže obitelji ili drugi bliži srodnici, odnosno skrbnik, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije,

12. ishranu u skladu sa svojim svjetonazorom, za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi,

13. obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenom prostoru, i pravo opremanja u mrtvačnici u slučaju smrti, uz primjenu vjerskih obreda.

Pravo prihvaćanja, odnosno odbijanja pojedinih dijagnostičkih ili terapeutskih postupaka iz stavka 1. točke 7. i 8. ovoga članka građanin izražava potpisivanjem suglasnosti prilikom prijema u zdravstvenu ustanovu, osim ako je za to nesposoban.

Članak 27.

Građanin ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove, odnosno privatnoga zdravstvenog djelatnika, zaštitu svojih prava s obzirom na kakvoću, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.

Ravnatelj, odnosno privatni zdravstveni djelatnik dužan je bez odgađanja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pisanim putem obavijestiti građanina najkasnije u roku od tri dana.

Ako građanin nije zadovoljan poduzetim mjerama, zaštitu svojih prava može zatražiti kod nadležne komore, ministra zdravstva, odnosno kod nadležnog suda.

Članak 28.

Građani su dužni svoja prava na zdravstvenu zaštitu koristiti u skladu s odredbama ovoga Zakona i uputa o liječenju koje im daju doktori medicine i doktori stomatologije i osobno su odgovorni zbog nepridržavanja ovih uputa.

Članak 29.

Pri korištenju svojih prava na zdravstvenu zaštitu građani su dužni pridržavati se kućnoga reda zdravstvene ustanove.

Kućni red iz stavka 1. ovoga članka mora biti postavljen na vidnome mjestu zdravstvene ustanove.

U svim prostorijama zdravstvenih ustanova u kojima borave bolesnici u cilju očuvanja zdravlja zabranjuje se pušenje.

Zabrana pušenja iz stavka 3. ovoga članka mora biti utvrđena kućnim redom zdravstvene ustanove.

Članak 30.

Doktor medicine ima obvezu provesti odgovarajuće dijagnostičke i terapijske postupke ako posumnja da je pojedinac zbog zarazne bolesti opasan po zdravlje drugih.

Članak 31.

Osobe oboljele od duševne bolesti koja predstavlja opasnost po njihov život, život građana ili imovinu, u hitnim slučajevima smjestit će se na privremeno bolničko liječenje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.

Osobe iz stavka 1. ovoga članka upućuju u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu doktori medicine uz odgovarajuću pratnju.

Ako takve osobe prilikom upućivanja pružaju fizički otpor, zdravstvenom djelatniku će do smještaja u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, pomoć pružiti ovlašteni službenik nadležnog tijela unutarnjih poslova.

Zdravstvena ustanova koja je primila osobu oboljelu od duševne bolesti, dužna je o tome bez odgađanja obavijestiti općinski sud i tijelo skrbništva prema mjestu posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta primljene osobe. Ako je prebivalište, odnosno boravište nepoznato, treba obavijestiti sud i tijelo skrbništva prema mjestu sjedišta.

Članak 32.

Zdravstveni djelatnici dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta. Na čuvanje profesionalne tajne obvezni su i drugi djelatnici u zdravstvu koji za nju saznaju u obavljanju svojih dužnosti, te studenti i đaci fakulteta, viših i srednjih škola zdravstvenog usmjerenja.

Povreda čuvanja profesionalne tajne je teža povreda radne obveze.

VI. OSNIVANJE I ORGANIZIRANJE ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Članak 33.

Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove u državnom vlasništvu, vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba te zdravstvene ustanove u vlasništvu domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba na temelju suglasnosti iz članka 40. stavka 1. ovoga Zakona.

U državnom vlasništvu su: klinike kao samostalne ustanove, kliničke bolnice, klinički bolnički centri, državni zdravstveni zavodi.

U vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba su: domovi zdravlja, ustanove za zdravstvenu njegu u kući, poliklinike, opće bolnice, specijalne bolnice, ljekarne, lječilišta, ustanove za hitnu medicinsku pomoć, zavodi za javno zdravstvo i transfuzijsku medicinu.

U privatnom i mješovitom vlasništvu mogu biti zdravstvene ustanove iz stavka 3. ovoga članka, osim doma zdravlja, ustanove za hitnu medicinsku pomoć, zavoda za javno zdravstvo i transfuzijsku medicinu.

Članak 34.

Osnivač zdravstvenih ustanova u državnom vlasništvu je Vlada Republike Hrvatske te ministar zdravstva svojim rješenjem.

Osnivač zdravstvenih ustanova u vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba je poglavarstvo županija, odnosno Grada Zagreba.

Članak 35.

Zdravstvene se ustanove osnivaju u skladu s mrežom zdravstvene djelatnosti koju donosi ministar zdravstva na prijedlog Zavoda i nadležne komore, u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Zdravstvene ustanove mogu se osnovati i izvan mreže zdravstvene djelatnosti, u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Članak 36.

Mjerila za postavljanje mreže zdravstvene djelatnosti iz članka 35. stavka 1. ovoga Zakona određuju se planom zdravstvene zaštite Republike Hrvatske kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske, uvažavajući:

­ zdravstveno stanje, broj, starosnu i socijalnu strukturu pučanstva,

­ jednake uvjete, odnosno mogućnosti za korištenje zdravstvenih usluga,

­ potreban opseg djelatnosti pojedinih razina iz članka 6. ovoga Zakona (primarna, sekundarna i tercijarna),

­ stupanj organizacije područja, prometnu povezanost i specifičnosti naseljenosti te dostupnosti na demografski ugroženim područjima, a osobito na otocima,

­ gospodarske mogućnosti.

Članak 37.

Zdravstvena djelatnost mora biti organizirana tako da je pučanstvu Republike Hrvatske uvijek osigurana i dostupna hitna medicinska pomoć, uključivši hitni prijevoz.

Članak 38.

Djelatnost klinika, kliničkih bolnica, kliničkih bolničkih centara, državnih zdravstvenih zavoda, djelatnost presađivanja organa i mrtvozornička djelatnost obavljaju se samo u zdravstvenim ustanovama u državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba.

Članak 39.

Osnivač zdravstvene ustanove donosi akt o osnivanju koji sadrži:

­ naziv, odnosno ime te sjedište, odnosno prebivalište osnivača,

­ naziv i sjedište zdravstvene ustanove,

­ djelatnost zdravstvene ustanove,

­ dokumentaciju o osiguranju sredstava za osnivanje zdravstvene ustanove,

­ uvjete i način osiguranja prostora i opreme,

­ izvore, način i uvjete stjecanja sredstava za rad ustanove,

­ prava i obveze osnivača glede obavljanja djelatnosti zbog koje se zdravstvena ustanova osniva,

­ tijela zdravstvene ustanove te odredbe o upravljanju zdravstvenom ustanovom i vođenju njenih poslova,

­ rok za donošenje statuta,

­ postupak osnivanja i druga međusobna prava i obveze osnivača i zdravstvene ustanove.

Članak 40.

Zdravstvena ustanova, odnosno privatni zdravstveni djelatnik koji je uključen u mrežu zdravstvene djelatnosti, dužan je pribaviti suglasnost o osnivanju od ministra zdravstva po prethodno pribavljenom mišljenju Zavoda i nadležne komore.

Zdravstvena ustanova, odnosno privatni zdravstveni djelatnik koji nije uključen u mrežu zdravstvene djelatnosti dužan je pribaviti suglasnost o osnivanju od ministra zdravstva, po prethodno pribavljenom mišljenju nadležne komore.

Članak 41.

Zavod raspisuje natječaj za popunjenje mreže zdravstvene djelatnosti iz članka 35. stavka 1. ovoga Zakona, za obavljanje primarne, specijalističko­konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite.

Zavod donosi odluku o izboru najpovoljnijeg ponuditelja uz suglasnost ministra zdravstva.

Članak 42.

Zavod s najpovoljnijim ponuditeljem iz članka 41. stavka 2. ovoga Zakona sklapa ugovor.

Zdravstvena ustanova iz stavka 1. ovoga članka je ugovorna zdravstvena ustanova.

Privatni zdravstveni djelatnik iz stavka 1. ovoga članka je ugovorni privatni zdravstveni djelatnik.

Ugovorom se uređuju odnosi u svezi s obavljanjem zdravstvene djelatnosti.

Ugovorom se pobliže odlučuje o:

­ vrsti zdravstvene djelatnosti,

­ opsegu zdravstvene djelatnosti,

­ početku obavljanja zdravstvene djelatnosti,

­ načinu obavljanja zdravstvene djelatnosti,

­ sredstvima koje za obavljanje djelatnosti osigurava Zavod,

­ ostalim pravima i obvezama.

Članak 43.

Ugovorna zdravstvena ustanova, odnosno ugovorni privatni zdravstveni djelatnik dužni su taj naziv istaći.

Ugovorna zdravstvena ustanova, odnosno ugovorni privatni zdravstveni djelatnik dužni su surađivati s Ministarstvom obrane glede praćenja zdravstvenog stanja pripadnika Hrvatske vojske.

Članak 44.

Zdravstvena ustanova ne može započeti radom dok ministar zdravstva rješenjem ne utvrdi da su ispunjeni uvjeti za početak rada s obzirom na prostor, djelatnike i medicinsko­tehničku opremu.

Uvjete glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme propisuje ministar zdravstva.

Članak 45.

Zdravstvena ustanova prije početka rada upisuje se u sudski registar.

Upisom u sudski registar zdravstvena ustanova stječe svojstvo pravne osobe.

Članak 46.

Odredbe članka 40. i 45. ovoga Zakona primjenjuju se i u slučaju proširenja ili promjene djelatnosti.

Članak 47.

Zdravstvena ustanova prestaje radom ako:

­ više ne postoji potreba za obavljanjem djelatnosti za koju je osnovana, a nema mogućnosti da se reorganizira za obavljanje druge zdravstvene djelatnosti,

­ ne ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje djelatnosti.

Prijedlog za prestanak rada zdravstvene ustanove može podnijeti vlasnik, Zavod, ako je ugovorna zdravstvena ustanova i nadležna komora.

Odluku o prestanku rada zdravstvene ustanove donosi ministar zdravstva.

Protiv odluke o prestanku rada zdravstvene ustanove može se pokrenuti upravni spor.

Članak 48.

Sredstva za rad zdravstvena ustanova ostvaruje:

­ ugovorom sa Zavodom,

­ ugovorom s Ministarstvom zdravstva, za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz proračuna Republike Hrvatske,

­ ugovorom s dobrovoljnim osiguravateljima,

­ iz sredstava osnivača u skladu s aktom o osnivanju,

­ iz sredstava proračuna županije, odnosno Grada Zagreba,

­ iz sudjelovanja korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite,

­ iz drugih izvora na način i pod uvjetima određenim zakonom, aktom o osnivanju i statutom zdravstvene ustanove.

VII. TIJELA UPRAVLJANJA
ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA

Članak 49.

Zdravstvenom ustanovom u državnom vlasništvu upravlja upravno vijeće.

Upravno vijeće zdravstvene ustanove u državnom vlasništvu ima devet članova i čine ga predstavnici:

­ vlasnika (5 članova),

­ zdravstvenih djelatnika ustanove (3 člana),

­ Zavoda (1 član).

Upravno vijeće zdravstvene ustanove u vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba ima pet članova i čine ga predstavnici:

­ vlasnika (3 člana),

­ zdravstvenih djelatnika ustanove (1 član),

­ Zavoda (1 član).

Članove upravnog vijeća iz stavka 2. podstavka 1. ovoga članka imenuje vlasnik na prijedlog ministra zdravstva, a članove upravnog vijeća iz stavka 3. podstavka 1. ovoga članka imenuje vlasnik. Mandat članova upravnog vijeća traje četiri godine.

Vlasnik zdravstvene ustanove propisuje uvjete pod kojima prestaje mandat članova upravnog vijeća i prije isteka mandata.

Visinu naknade za rad članova upravnog vijeća utvrđuje ministar zdravstva, a isplaćuje se iz sredstava zdravstvene ustanove.

Članak 50.

Upravno vijeće zdravstvene ustanove:

­ donosi statut uz suglasnost vlasnika,

­ donosi druge opće akte,

­ donosi program rada i razvoja i nadzire njihovo izvršenje,

­ donosi financijski plan i završni račun,

­ predlaže vlasniku promjenu ili proširenje djelatnosti,

­ daje vlasniku i ravnatelju prijedloge i mišljenje o pojedinim pitanjima,

­ donosi odluke u drugom stupnju u svezi s predmetima u kojima se odlučuje o pojedinim pravima djelatnika,

­ raspravlja i odlučuje o izvješćima ravnatelja,

­ obavlja i druge statutom propisane poslove.

Upravno vijeće donosi odluke natpolovičnom većinom ukupnog broja članova.

Upravno vijeće podnosi izvješće o radu zdravstvene ustanove vlasniku i to po potrebi, a najmanje jedanput godišnje.

Članak 51.

Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove jest tijelo koje osigurava obavljanje djelatnosti ustanove na načelima medicinske etike i deontologije.

Etičko povjerenstvo imenuje upravno vijeće i sačinjava ga pet članova:

- 3 predstavnika zdravstvene ustanove,

- 2 predstavnika nemedicinskih struka poglavito iz reda vjerske zajednice, pravosudnih dužnosnika ili znanstvenika.

Članak 52.

Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove:

- prati primjenu etičkih načela zdravstvene struke u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,

- nadzire ispitivanje lijekova i medicinskih proizvoda,

- odobrava znanstvena istraživanja u zdravstvenoj ustanovi,

- nadzire uzimanje dijelova organa umrle osobe nakon provedene obdukcije u znanstveno-nastavne svrhe,

- rješava i druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.

Članak 53.

Ravnatelj zdravstvene ustanove imenuje se na temelju natječaja.

Ravnatelja zdravstvene ustanove imenuje i razrješuje upravno vijeće uz suglasnost ministra zdravstva.

Ravnatelj zdravstvene ustanove mora imati visoku stručnu spremu i najmanje pet godina radnog iskustva te ispunjavati druge uvjete propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.

Ako ravnatelj zdravstvene ustanove nema visoku stručnu spremu zdravstvenog usmjerenja, njegov pomoćnik mora imati visoku stručnu spremu zdravstvenog usmjerenja i najmanje pet godina radnog iskustva.

Mandat ravnatelja traje četiri godine. Po isteku mandata ista osoba može, na temelju natječaja ponovno biti imenovana za ravnatelja.

Članak 54.

Ako ravnatelj nije imenovan u skladu sa člankom 53. ovoga Zakona u roku od 90 dana od dana isteka natječajnog roka, odluku o imenovanju ravnatelja donosi ministar zdravstva.

Do imenovanja ravnatelja na način propisan stavkom 1. ovoga članka imenuje se vršitelj dužnosti ravnatelja.

Vršitelj dužnosti ravnatelja ima sva prava i dužnosti ravnatelja.

Članak 55.

Ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada.

Ravnatelj podnosi pisano izvješće o svojem cjelokupnom poslovanju upravnom vijeću, prema potrebi, a najmanje jedanput godišnje.

Ravnatelj sudjeluje u radu upravnog vijeća bez prava odlučivanja.

Članak 56.

Ravnatelj je dužan jedanput godišnje ministru zdravstva podnijeti pisano izvješće o broju građana umrlih u zdravstvenoj ustanovi tijekom godine, te o uzrocima njihove smrti.

Članak 57.

Ravnatelj može biti razriješen i prije isteka mandata za koji je imenovan.

Upravno vijeće dužno je razriješiti ravnatelja i prije isteka mandata za koji je imenovan ako:

­ ravnatelj to osobno zahtijeva,

­ nastane neki od razloga koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu,

­ ne izvršava ugovorne obveze sa Zavodom,

­ u svojem radu krši propise i opće akte zdravstvene ustanove ili neopravdano ne izvršava odluke upravnog vijeća ili postupa u suprotnosti s njima,

­ svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno obavlja svoju dužnost tako da nastane ili bi lako moglo nastati pogoršano stanje pri obavljanju zdravstvene djelatnosti.

Ako upravno vijeće ne razriješi ravnatelja iz razloga propisanih u stavku 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana saznanja za neki od razloga, odluku o razrješenju ravnatelja donosi ministar zdravstva.

Upravno vijeće mora prije donošenja odluke o razrješenju obavijestiti ravnatelja o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se o njima izjasni.

Članak 58.

Stručno je vijeće zdravstvene ustanove savjetodavno tijelo ravnatelju.

Stručno vijeće imenuje ravnatelj i sačinjavaju ga najmanje voditelji zdravstvenih djelatnosti ustanove.

U radu stručnog vijeća mogu sudjelovati i zdravstveni suradnici.

Članak 59.

Ravnatelj zdravstvene ustanove ne može biti predsjednik ni član stručnog vijeća.

Predsjednik stručnog vijeća sudjeluje u radu upravnog vijeća bez prava odlučivanja.

Stručno vijeće sastaje se najmanje jedanput u 30 dana.

Članak 60.

Stručno vijeće zdravstvene ustanove:

­ raspravlja i odlučuje o pitanjima iz područja stručnog rada,

­ predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti,

­ predlaže stručne temelje za program rada i razvoja zdravstvene ustanove,

­ daje upravnom vijeću i ravnatelju mišljenja i prijedloge glede organizacije rada i uvjeta za razvoj zdravstvene djelatnosti,

­ brine se o provedbi unutarnjeg nadzora nad radom djelatnika ustanove,

­ obavlja i druge poslove propisane statutom.

VIII. AKTI ZDRAVSTVENIH
USTANOVA

Članak 61.

Akti zdravstvenih ustanova su statut i drugi opći akti.

Statut je osnovni opći akt zdravstvene ustanove kojim se uređuje:

­ organizacija zdravstvene ustanove,

­ način odlučivanja ravnatelja i upravnog vijeća, po kojem ravnatelj donosi sve odluke u svezi s poslovanjem u zdravstvenoj ustanovi, osim odluka propisanih u članku 50. ovoga Zakona,

­ druga prava i obveze ravnatelja i upravnog vijeća,

­ druga pitanja važna za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kao i za rad i poslovanje zdravstvene ustanove.

Drugim će se općim aktima zdravstvene ustanove uređivati pitanja značajna za poslovanje zdravstvene ustanove u skladu sa statutom.

Članak 62.

Odredbe ovoga Zakona o upravljanju i akti zdravstvene ustanove u državnom vlasništvu, vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba, odgovarajuće se primjenjuju i na zdravstvene ustanove u mješovitom i privatnom vlasništvu.

Članove upravnog vijeća zdravstvenih ustanova u mješovitom i privatnom vlasništvu imenuje vlasnik

IX. VRSTE ZDRAVSTVENIH
USTANOVA

1. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA PRIMARNOJ RAZINI

Dom zdravlja

Članak 63.

Dom zdravlja je zdravstvena ustanova koja ima organiziranu primarnu zdravstvenu zaštitu na području za koje je osnovan, u nadležnosti županije.

Djelatnost doma zdravlja obuhvaća: opću medicinu, zdravstvenu zaštitu žena i djece, školsku medicinu i zubozdravstvenu djelatnost. Na svom području dom zdravlja mora osigurati higijensko­epidemiološku djelatnost, hitnu medicinsku pomoć, laboratorijsku, radiološku i drugu dijagnostiku ako te djelatnosti nisu organizirane u sklopu bolnice, odnosno kao zdravstvene ustanove.

Dom zdravlja može organizirati, u skladu s mrežom zdravstvene djelatnosti, radne jedinice za obavljanje pojedinih specijalističko­konzilijarnih djelatnosti, ako to zahtijevaju posebne potrebe s obzirom na zdravstveno stanje pučanstva i kada bi pružanje zdravstvene zaštite u poliklinici ili bolnici otežavalo provođenje te zaštite.

U sastavu doma zdravlja može iznimno biti, u skladu s mrežom zdravstvene djelatnosti, rodilište i stacionar za privremeni smještaj bolesnika.

Članak 64.

Ako se u domu zdravlja obavlja specijalističko­konzilijarna djelatnost, onda je ona pod stručnim nadzorom bolnice koju odredi ministar zdravstva.

Članak 65.

U ustanovama socijalne skrbi koje zbrinjavaju djecu bez roditelja, djecu za koju se roditelji ne brinu, socijalno zapuštenu djecu, tjelesno i duševno oštećenu djecu, odrasle osobe te nemoćne i stare osobe, mjere zdravstvene zaštite provode se putem domova zdravlja, odnosno zdravstvenih djelatnika u privatnoj praksi.

Obavljanje primarne zdravstvene zaštite iz stavka 1. ovoga članka obvezatno se uređuje ugovorom između doma zdravlja, odnosno privatnoga zdravstvenog djelatnika i Zavoda.

U ustanovama socijalne skrbi koje zbrinjavaju osobe ovisne o tuđoj pomoći kojima je potrebna zdravstvena njega i rehabilitacija po uputama i pod stručnim nadzorom doktora medicine, osiguravaju se mjere zdravstvene zaštite prema uvjetima glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme, koje propisuje ministar zdravstva.

Troškove zdravstvene zaštite iz stavka 3. ovoga članka iznad utvrđenoga zdravstvenog standarda snosi ustanova socijalne skrbi.

Ustanova za hitnu medicinsku pomoć

Članak 66.

Ustanova za hitnu medicinsku pomoć provodi mjere hitne medicinske pomoći i osigurava prijevoz oboljelih, stradalih i ozlijeđenih u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu i pruža medicinsku pomoć za vrijeme prijevoza.

Članak 67.

Uvjete, organizaciju i način rada hitne medicinske pomoći na javnim cestama utvrdit će ministar zdravstva, prema potrebama i specifičnostima pojedinih područja.

Ustanova za zdravstvenu njegu u kući

Članak 68.

Ustanova za zdravstvenu njegu u kući provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika po uputama i stručnim nadzorom doktora medicine.

Medicinska sestra općeg smjera poslove zdravstvene njege bolesnika obavlja samostalno.

2. LJEKARNE

Članak 69.

Ljekarnička je djelatnost dio zdravstvene djelatnosti koja osigurava opskrbu lijekovima pučanstvo, zdravstvene i druge ustanove i organizacije i zdravstvene djelatnike koji obavljaju privatnu praksu.

Opskrba lijekovima, u smislu ovoga Zakona, razumijeva izdavanje lijekova na recept i bez recepta te izradbu magistralnih i galenskih pripravaka.

Članak 70.

Ljekarničku djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove u vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba te ustanove u vlasništvu domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba i privatni ljekarnički djelatnici (u daljem tekstu: ljekarnici).

Ljekarnička djelatnost obavlja se u ljekarnama.

Iznimno od stavka 2. ovoga članka na demografski ugroženim područjima (a posebno na otocima), ljekarnička se djelatnost može obavljati i u depoima, pod uvjetima i na način koje propisuje ministar zdravstva.

Članak 71.

Ljekarnička se djelatnost obavlja samo u sklopu mreže zdravstvene djelatnosti.

Ljekarna se osniva za određeno područje koje odredi županija, odnosno Grad Zagreb, a u skladu s uvjetima koje propisuje ministar zdravstva po prethodno pribavljenom mišljenju Zavoda i Ljekarničke komore.

Članak 72.

Ljekarne mogu obavljati i ove djelatnosti:

1. opskrba medicinskim proizvodima, pomoćnim sredstvima u liječenju i homeopatskim proizvodima,

2. opskrba dječjom hranom i ostalim dijetetskim proizvodima,

3. opskrba kozmetičkim i drugim sredstvima za zaštitu zdravlja koje propiše Ljekarnička komora,

4. savjetovanja u svezi s propisivanjem i primjenom lijekova, medicinskih proizvoda, pomoćnih sredstava u liječenju i homeopatskih proizvoda,

5. izdavanje veterinarskih lijekova i sredstava za medicinsku njegu i zaštitu životinja.

Članak 73.

Ljekarne moraju voditi uz financijsko i materijalno knjigovodstvo.

Članak 74.

Ni jedna pravna ni fizička osoba ne smije u pravnom prometu poslovati pod nazivom ljekarna ako ne obavlja ljekarničku djelatnost iz članka 69. ovoga Zakona.

3. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA SEKUNDARNOJ RAZINI

Poliklinika

Članak 75.

Poliklinika je zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko­ konzilijarna zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija, osim bolničkog liječenja.

Poliklinika se osniva kao zdravstvena ustanova ili kao dio zdravstvene ustanove.

Bolnica

Članak 76.

Bolnička djelatnost obuhvaća dijagnostiku, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu, boravak i prehranu u općim i specijalnim bolnicama.

Djelatnost iz stavka 1. ovoga članka obavlja bolnica koja u svome sastavu mora imati jedinice za:

­ specijalističko­konzilijarno liječenje,

­ hitnu medicinsku pomoć,

­ laboratorijsku, radiološku i drugu dijagnostiku,

­ opskrbu lijekovima.

Bolnica mora imati osiguranu i organiziranu:

­ ambulantno medicinsku rehabilitaciju,

­ opskrbu krvlju, krvnim komponentama ako to zahtijeva priroda njezina rada (transfuziološki odjeli),

­ patologiju,

­ anesteziologiju.

Članak 77.

Po svojoj namjeni, bolnice su opće i specijalne.

Opća bolnica je zdravstvena ustanova koja osim djelatnosti iz članka 76. ovoga Zakona ima specijalističko­konzilijarnu službu i posteljne mogućnosti najmanje za područje interne medicine, kirurgije, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva.

Ako u mjestu ili neposrednoj blizini opće bolnice postoji dječja bolnica, opća bolnica ne mora imati radnu jedinicu za pedijatriju.

Specijalna bolnica je zdravstvena ustanova za specijalističko­konzilijarno i bolničko liječenje određene bolesti, kroničnih bolesti, odnosno za liječenje određene skupine pučanstva i medicinsku rehabilitaciju, bez prirodnog ljekovitog izvora koja osim uvjeta iz članka 76. stavka 2. ovoga Zakona ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.

Lječilište

Članak 78.

Poseban oblik zdravstvene djelatnosti provodi se u lječilištima gdje se prirodnim ljekovitim izvorima (voda, blato, pijesak i more) i dostignućima rehabilitacijske struke provodi preventivna zdravstvena zaštita, specijalističko­konzilijarna i bolnička rehabilitacija.

4. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA TERCIJARNOJ RAZINI

Državni zdravstveni zavodi

Članak 79.

Državni zdravstveni zavodi su zdravstvene ustanove za obavljanje stručnih i znanstveno­istraživačkih zdravstvenih djelatnosti iz okvira prava i dužnosti Republike na području javno­zdravstvene djelatnosti, transfuzijske medicine, kontrole imunobioloških preparata, kontrole lijekova, imunoloških proizvoda, medicine rada, zaštite od zračenja i toksikologije.

Članak 80.

Za obavljanje svojih djelatnosti državni se zdravstveni zavod financira iz izvora propisanih u članku 48. ovoga Zakona.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo

Članak 81.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo je zdravstvena ustanova za obavljanje javno­zdravstvene djelatnosti u Republici Hrvatskoj.

Javno­zdravstvena djelatnost obuhvaća: epidemiologiju karantenskih i drugih zaraznih bolesti, epidemiologiju masovnih nezaraznih bolesti, osiguranje zdravstveno ispravne vode, namirnica i zraka, imunizaciju, sanitaciju, zdravstvenu statistiku i zdravstveno prosvjećivanje.

Javno­zdravstvenu djelatnost obavljaju: Hrvatski zavod za javno zdravstvo, zavodi za javno zdravstvo županija, odnosno Grada Zagreba s pripadajućim higijensko­ epidemiološkim ispostavama za područje jedne ili više općina.

Zavodi za javno zdravstvo županija, odnosno Grada Zagreba imaju položaj pravne osobe.

Članak 82.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo obavlja slijedeće poslove:

­ provodi statistička istraživanja iz područja zdravstva u svrhu praćenja i ocjene zdravstvenog stanja pučanstva te iz područja organizacije i rada zdravstvenih službi,

­ planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja pučanstva zdravstveno­odgojnim aktivnostima te putem sredstava javnog priopćavanja,

­ vodi državne javno­zdravstvene registre,

­ prati i analizira epidemiološko stanje, predlaže, organizira i provodi protuepidemijske mjere, poglavito u izvanrednim situacijama,

­ planira i nadzire mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije te provodi preventivne i protuepidemijske DDD postupke,

­ planira, nadzire i evaluira provođenje obveznih imunizacija,

­ obavlja javno­zdravstvene mikrobiološke djelatnosti od interesa za državu,

­ prati, proučava i ocjenjuje higijensku ispravnost vode za piće, površinske i otpadne vode, stanja vodoopskrbe na terenu, zdravstvene ispravnosti namirnica i predmeta opće uporabe kao i onih namijenjenih međunarodnom prometu,

­ sudjeluje u predlaganju programa mjera zdravstvene zaštite i nomenklature usluga i poslova,

­ pruža stručnu pomoć u izradbi zdravstvenog zakonodavstva te nadzire provođenje prioritetnih preventivnih programa,

­ obavlja dio poslova preventivne zdravstvene zaštite za Hrvatsku vojsku,

­ sudjeluje u školovanju zdravstvenih djelatnika te provodi stručna i znanstvena istraživanja iz područja javnog zdravstva,

­ prati, analizira i ocjenjuje utjecaj okoliša (zrak, tlo, buka) na zdravstveno stanje pučanstva.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo koordinira i stručno nadzire rad županijskih zavoda, odnosno zavoda Grada Zagreba i njihovih higijensko­epidemioloških ispostava.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo obavlja i ostale poslove iz područja javnog zdravstva, a na zahtjev Ministarstva zdravstva i Zavoda.

Članak 83.

Zavod za javno zdravstvo županija, odnosno Grada Zagreba obavlja slijedeće poslove:

­ prikuplja statistička izvješća iz područja zdravstva na razini županije, odnosno Grada Zagreba za potrebe i na zahtjev županijskog, odnosno gradskog poglavarstva,

­ provodi preventivno­odgojne mjere zdravstvene zaštite u osnovnim i srednjim školama za područje županije, odnosno Grada Zagreba,

­ kontinuirano pruža i analizira epidemiološku situaciju na području županije, odnosno Grada Zagreba, predlaže i po potrebi provodi protuepidemijske mjere, nadzire provođenje obveznih imunizacija,

­ nadzire mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije te provodi preventivne i protuepidemijske DDD postupke za područje županije, odnosno Grada Zagreba,

­ obavlja javno­zdravstvenu mikrobiološku djelatnost od interesa za županiju, odnosno Grad Zagreb,

­ prati, proučava i ocjenjuje higijensku ispravnost vode za piće, površinske i otpadne vode, stanje vodoopskrbe te zdravstvenu ispravnost namirnica i predmeta opće uporabe za područje županije, odnosno Grada Zagreba,

­ sudjeluje u izradbi i provedbi pojedinih programa zdravstvene zaštite u izvanrednim prilikama,

­ prati, analizira i ocjenjuje utjecaj okoliša (zraka, tla, buke) na zdravstveno stanje pučanstva županije, odnosno Grada Zagreba,

- obavlja distribuciju obveznih dječjih cjepiva ordinacijama primarne zdravstvene zaštite na području županije,

- obavlja i ostale poslove iz područja javnoga zdravstva, a na zahtjev Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo.

Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu

Članak 84.

Transfuzijsku djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove koje prikupljaju krv, zajedno s humanitarnim organizacijama, klubovima i udruženjima dobrovoljnih davatelja krvi. Čuvaju i distribuiraju krv i krvne komponente, osiguravaju pučanstvu, zdravstvenim i drugim ustanovama lijekove proizvedene iz krvi, infuzijske otopine i pomoćna medicinska sredstva od plastike. Obavlja dijagnostička ispitivanja i transfuzijsko liječenje.

Članak 85.

Transfuzijsku djelatnost obavljaju Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, tri zavoda za transfuzijsku medicinu (Osijek, Rijeka i Split) i bolničke postaje za transfuzijsku medicinu.

Zavodi za transfuzijsku medicinu (Osijek, Rijeka i Split) imaju svojstvo pravne osobe.

Članak 86.

Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, pored poslova iz članka 84. ovoga Zakona, obavlja i slijedeće poslove:

­ oblikuje doktrinu i usklađuje primjenu jedinstvenog standarda u prikupljanju krvi i obradi krvnih komponenata, laboratorijskog, transfuziološkog testiranja i indikacija za transfuzijsko liječenje,

­ stručno i funkcionalno povezuje bolničke odjele za transfuzijsku medicinu,

­ koordinira i nadgleda stručni rad u zavodima i bolnicama,

­ uspostavlja referentne laboratorije i provodi kontrolu kvalitete rada, reagencija i preparata u transfuziologiji,

­ proizvodi infuzijske otopine i pomoćna medicinska sredstva od plastike,

- provodi promidžbu i organizira prikupljanje krvi za potrebe obavljanja transfuzijske djelatnosti.

Članak 87.

Zavod za transfuzijsku medicinu (Osijek, Rijeka i Split) obavlja slijedeće poslove:

­ usklađuje primjenu jedinstvenog standarda u prikupljanju krvi i obradi krvnih komponenata, laboratorijskog, transfuziološkog testiranja i indikacija za transfuzijsko liječenje,

­ stručno i funkcionalno povezuje bolničke odjele za transfuzijsku medicinu,

­ koordinira i nadgleda stručni rad u bolnicama.

Hrvatski zavod za kontrolu lijekova

Članak 88.

Hrvatski zavod za kontrolu lijekova obavlja slijedeće poslove:

­ ispituje i osigurava kakvoću lijekova u proizvodnji i prometu,

­ oblikuje doktrinu, norme, normative i postupke za izradbu i kontrolu kakvoće lijekova,

­ provodi analizu za potrebe farmaceutske industrije i drugih naručitelja te daje stručnu pomoć proizvođačima u svezi s kakvoćom lijekova,

­ vrednuje farmaceutsku dokumentaciju proizvodača i ovjerovljuje analitičke propise,

­ ocjenuje navode o djelovanju, podatke na pakiranju te upute za primjenu lijekova i pomoćnih ljekovitih sredstava,

­ kontrolira kvalitetu dijagnostičkih sredstava, medicinskog pribora i pomagala,

­ izrađuje stručne ekspertize za tijela državne uprave ovlaštena za nadzor u proizvodnji i prometu lijekova,

­ izrađuje superanalize za potrebe nadležnih tijela zdravstva,

­ izrađuje i objavljuje Hrvatsku farmakopeju i sudjeluje u izradbi Europske farmakopeje,

­ izrađuje, ovjerovljuje i distribuira nacionalne standardne tvari.

Hrvatski zavod za kontrolu imunobioloških
preparata

Članak 89.

Hrvatski zavod za kontrolu imunobioloških preparata obavlja poslove:

­ stručne ekspertize za tijela državne uprave ovlaštena za izdavanje odobrenja za proizvodnju imunobioloških preparata,

- stručne ekspertize za tijela državne uprave ovlaštena za registraciju pojedinih imunobioloških preparata,

­ kontrole kakvoće odobrenih imunobioloških preparata (serija po serija) te odlučivanje o uvjetima za puštanje na tržište registriranih imunobioloških preparata,

­ uspostavlja sustav praćenja nakon stavljanja imunobioloških preparata na tržište,

­ uspostavlja nacionalne referentne standarde za imunobiološke preparate,

­ oblikuje doktrinu, standarde i metode za izradbu i kontrolu kakvoće imunobioloških preparata.

Hrvatski zavod za medicnu rada

Članak 90.

Hrvatski zavod za medicinu rada je zdravstvena ustanova za obavljanje specifične zdravstvene zaštite djelatnika na području Republike.

Hrvatski zavod za medicinu rada koordinira i stručno nadzire sve ordinacije medicine rada koje provode specifičnu zdravstvenu zaštitu djelatnika na području Republike.

Članak 91.

Hrvatski zavod za medicinu rada obavlja slijedeće poslove:

­ preventivnu zdravstvenu zaštitu,

­ statistička istraživanja iz područja medicine rada,

­ planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja djelatnika,

­ oblikuje doktrinu, standarde i metode rada u zdravstvenom odabiru i praćenju zdravstvenog stanja djelatnika na poslovima s posebnim uvjetima rada na području Republike, vozača svih vrsta motornih vozila, pomoraca, zrakoplovnog osoblja i drugih djelatnika u prometu,

­ vodi registar profesionalnih bolesti i nezgoda na poslu u Republici Hrvatskoj,

­ sudjeluje u predlaganju programa mjera zdravstvene zaštite i nomenklature dijagnostičkih i terapijskih postupaka, vezano uz specifičnu zdravstvenu zaštitu djelatnika,

­ pruža stručnu pomoć u izradbi zdravstvenog zakonodavstva te nadzire provođenje programa specifične zdravstvene zaštite djelatnika,

­ sudjeluje u dopunskom stručnom osposobljavanju djelatnika iz područja medicine rada,

­ surađuje sa svim razinama postojećih zdravstvenih djelatnosti.

Članak 92.

Hrvatski zavod za medicinu rada i ordinacije medicine rada ostvaruju prihode putem ugovorenih obveza o pružanju programa mjera specifične zdravstvene zaštite djelatnika s poslodavcem, ustanovama i drugim pravnim osobama.

Hrvatski zavod za zaštitu od zračenja

Članak 93.

Hrvatski zavod za zaštitu od zračenja obavlja poslove:

­ ispitivanja prisustva vrste i jakosti ionizirajućih zračenja u zraku, vodi, tlu, rijekama, biljnom i životinjskom svijetu, ljudskoj i stočnoj hrani, lijekovima i predmetima opće uporabe u redovitim uvjetima, pri sumnji na izvanredni događaj, u slučaju nuklearne ili radiološke nezgode i predlaže mjere zaštite,

­ dozimetrijske procjene ekspozicijskih doza ionizirajućeg zračenja kod osoba koje rade s izvorima ionizirajućih zračenja, kod pučanstva izloženog zračenju prilikom dijagnostičkih i terapeutskih tretmana i kod ostalog pučanstva, pregled uvjeta rada s izvorima ionizirajućeg zračenja, mjerenje propisanih elemenata i ovjeru kvalitete uređaja koji proizvode ionizirajuće zračenje, te kontrolu ispravnosti instrumenata za dozimetrijsku procjenu doza,

­ praćenja utjecaja ionizirajućeg zračenja kod djelatnika koji rade s izvorima ionizirajućih zračenja, osoba izloženih ionizirajućem zračenju prilikom dijagnostičkih i terapeutskih tretmana, i ostalog pučanstva, na temelju bioloških pokazatelja, te razvija biodozimetrijske metode,

­ kontroliranja i vođenja evidencije o izvorima ionizirajućih zračenja aparata koji proizvode ionizirajuća zračenja, uključivši: proizvodnju, nabavu, uvoz, transport, skladištenje, korištenje i odlaganje ili izvoz istrošenih izvora ionizirajućih zračenja, osobe koje rade s izvorima ionizirajućih zračenja, stupanj ozračenosti ovih osoba, stupanj ozračenosti pučanstva izloženog dijagnostičkim i terapeutskim pregledima i ostalog pučanstva,

­ dopunskoga stručnog osposobljavanja djelatnika koji rade s izvorima ionizirajućih zračenja i s aparatima koji proizvode ionizirajuće zračenje, radi sigurnog rada s ovim izvorima i provjeru dopunske stručne osposobljenosti.

Hrvatski zavod za toksikologiju

Članak 94.

Hrvatski zavod za toksikologiju obavlja poslove:

- ispitivanja otrovnih tvari u zraku, vodi, tlu, rijekama, moru, biljnom i životinjskom svijetu, ljudskoj i stočnoj hrani, u redovitim uvjetima, u izvanrednim događajima ili pri sumnji na izvanredni događaj i predlaže mjere zaštite,

- planiranja i nadziranja provođenja mjera zaštite života i zdravlja ljudi i zaštite okoliša od štetnog djelovanja otrovnih tvari pri redovitom korištenju, odnosno u slučajevima izvanrednog događaja s posljedicama ili sa sumnjom na izvanredni događaj,

­ praćenja i vođenja evidencija o otrovnim tvarima koje se proizvode, uvoze, nabavljaju, prevoze, koriste, odlažu ili uklanjaju, izvoze, o osobama koje rade s otrovnim tvarima te poduzima i obavlja druge odgovarajuće mjere iz svojega djelokruga rada,

­ dopunskoga stručnog osposobljavanja za rad s otrovnim tvarima kao i provjeru dopunske stručne osposobljenosti.

Izvođenje nastave u zdravstvenim ustanovama

Članak 95.

Zdravstvene ustanove koje ispunjavaju uvjete za izvođenje nastave nazivaju se kliničke ustanove.

U kliničkim ustanovama organizira se nastava za studente višeg i visokog obrazovanja, dodiplomska i poslijediplomska nastava.

Kliničke ustanove ovlaštene su i obvezne organizirati i provoditi specijalističko usavršavanje i usavršavanje iz područja užih specijalnosti zdravstvenih djelatnika.

Članak 96.

Kliničke su ustanove klinika, klinička bolnica i klinički bolnički centar.

Klinika je zdravstvena ustanova ili dio zdravstvene ustanove koja obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz neke specijalističke djelatnosti, a u njoj se izvodi fakultetska nastava (medicinski, stomatološki, farmaceutsko­biokemijski fakultet) te provodi stručni i znanstveno­istraživački rad za djelatnost radi koje je osnovana.

Klinička bolnica je opća bolnica u kojoj najmanje dvije od navedenih djelatnosti (interna, kirurgija, pedijatrija, ginekologija i porodiljstvo) nose naziv klinika kao i najmanje još dvije druge djelatnosti drugih specijalnosti, odnosno dijagnostike.

Klinički bolnički centar je opća bolnica u kojoj osim naziva klinika za djelatnost iz stavka 3. ovoga članka, naziv klinika ima više od polovice ostalih specijalnosti i u kojima se izvodi više od polovice nastavnog programa medicinskog, stomatološkog, farmaceutsko­biokemijskog fakulteta.

Iznimno, dijelu bolnice koji ne ispunjava uvjete iz stavka 2., 3. i 4. ovoga članka visokoškolska ustanova ugovorom može povjeriti obavljanje dijela nastave, uz suglasnost ministra zdravstva.

Ministar zdravstva može odobriti izvođenje nastave, posebno dijelova praktičnog rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ako imaju ugovorni odnos s višim školama, odnosno fakultetima.

Članak 97.

Uvjete koje moraju ispunjavati klinike, kliničke bolnice i klinički bolnički centri za dodjelu naziva klinička ustanova utvrdit će ministar zdravstva uz suglasnost ministra znanosti i tehnologije.

Naziv klinička ustanova iz stavka 1. ovoga članka dodjeljuje ministar zdravstva na prijedlog odgovarajućeg fakulteta.

Članak 98.

Nastavnici zdravstveni djelatnici koji izvode nastavu u kliničkim ustanovama za potrebe nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja mogu zasnovati istodobno radni odnos s jednom ili više kliničkih ustanova i jednom ili više nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja, na način da u svakoj ustanovi obavljaju poslove s nepunim radnim vremenom tako da njihovo puno radno vrijeme iznosi 42 sata tjedno.

Klinička ustanova i nastavna ustanova zdravstvenog usmjerenja ugovorom uređuju pitanja iz radnog odnosa u izvođenju nastave.

5. REFERENTNI CENTAR MINISTARSTVA
ZDRAVSTVA

Članak 99.

Referentni centar Ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: referentni centar) može biti zdravstvena ustanova ili dio zdravstvene ustanove koja ispunjava normative i standarde za pružanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite.

Na prijedlog Nacionalnoga zdravstvenog vijeća Ministarstva zdravstva, ministar zdravstva uz pribavljeno mišljenje stručnoga medicinskog društva donosi rješenje kojim se određuje referentni centar.

Dobivanjem rješenja zdravstvena ustanova stječe pravo upotrebe i isticanja znaka i naziva referentnog centra. Rješenje o određivanju referentnog centra objavljuje se u "Narodnim novinama".

Mjerila za dodjelu naziva referentnog centra propisat će ministar zdravstva.

Članak 100.

Zdravstvena ustanova koja obavlja funkciju referentnog centra, pored svoje osnovne djelatnosti, obavlja poslove vezane uz primjenu i praćenje jedinstvene doktrine i metodologije u dijagnostici i terapiji pojedinih bolesti.

Članak 101.

Referentni centar obavlja naročito ove poslove:

­ prati, proučava i unapređuje stanje u oblasti za koje je osnovan,

­ pruža stručno­metodološku pomoć,

­ utvrđuje doktrinarna mjerila za dijagnostiku i liječenje pojedinih bolesti,

­ daje ocjene i mišljenja za metode, postupke i programe rada iz dijela zdravstvene zaštite za koju je osnovan,

­ prati stručno usavršavanje zdravstvenih djelatnika.

Za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka referentnom centru se ne osiguravaju dodatna sredstva.

Stručni stavovi referentnog centra postaju obvezni kada ih nakon prethodno pribavljenog mišljenja Nacionalnoga zdravstvenog vijeća Ministarstva zdravstva u formi naputka donese ministar zdravstva.

Za isto medicinsko područje može se odrediti samo jedan referentni centar.

Nacionalno zdravstveno vijeće Ministarstva zdravstva

Članak 102.

Nacionalno zdravstveno vijeće broji devet članova koje imenuje Sabor Republike Hrvatske, na prijedlog ministra zdravstva, iz redova istaknutih stručnjaka u pojedinim strukama medicine, radi proučavanja zdravstvenih problema, davanja i predlaganja stručnih mišljenja iz područja planiranja, programiranja i drugih bitnih pitanja iz zdravstva koja su od važnosti za Republiku Hrvatsku.

X. ORGANIZIRANJE RADA I
RADNO VRIJEME

Članak 103.

Zdravstvene su ustanove obvezne neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu, radom u jednoj, dvije ili više smjena, dvokratnim radnim vremenom, pomakom radnog vremena, pripravnošću ili dežurstvom u skladu s potrebama građana i oblicima pružanja zdravstvenih usluga.

Dežurstvo je poseban uvjet rada kada djelatnik mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi nakon redovitoga radnog vremena. Dežurstvo počinje iza prve ili druge smjene, a završava početkom rada prve smjene.

Naknada za rad u dežurstvu plaća se u paušalnom iznosu i ulazi u mirovinsku osnovicu.

Stalna pripravnost je poseban uvjet rada, kada djelatnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći.

Naknada za rad u stalnoj pripravnosti plaća se u paušalnom iznosu i ulazi u mirovinsku osnovicu.

Zdravstveni djelatnici ne mogu napustiti radno mjesto dok ne dobiju zamjenu, iako je njihovo radno vrijeme proteklo, ako bi time bila dovedena u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite građanima.

Napuštanje radnog mjesta suprotno odredbi stavka 6. ovoga članka predstavlja težu povredu radne obveze.

Početak, završetak i raspored radnog vremena propisuje ministar zdravstva.

Članak 104.

Zdravstvene ustanove svojim općim aktom utvrđuju pružanje zdravstvene zaštite i to:

­ u hitnoj medicinskoj pomoći neprekidno 24 sata,

­ u primarnoj zdravstvenoj zaštiti organiziranjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom, pomicanjem radnog vremena te stalnom pripravnošću i dežurstvom prema potrebama građana,

­ u specijalističko­konzilijarnoj zdravstvenoj zaštiti organiziranjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom te pomicanjem radnog vremena prema potrebama građana,

­ u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti u jednoj ili više smjena te posebnim uvjetima rada (dežurstvo i stalna pripravnost) prema potrebama građana i pojedinih oblika bolničkog liječenja te mogućnostima zdravstvene ustanove.

Članak 105.

Zdravstveni djelatnici koji ispunjavaju uvjete koje propiše ministar zdravstva po pribavljenom mišljenju nadležne komore, mogu obavljati poslove u svojoj struci izvan punoga radnog vremena, ali ne dulje od jedne trećine punoga radnog vremena.

Zdravstveni djelatnici iz stavka 1. ovoga članka mogu poslove u svojoj struci izvan punoga radnog vremena obavljati koristeći vlastiti prostor i medicinsko­tehničku opremu, prostor i medicinsko­tehničku opremu zdravstvene ustanove kod koje su u radnom odnosu, odnosno druge zdravstvene ustanove ili zdravstvenog djelatnika koji obavlja privatnu praksu.

Uvjete obavljanja poslova iz stavka 1. ovoga članka kao i uvjete korištenja sredstava rada iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni djelatnici i zdravstvene ustanove, odnosno zdravstveni djelatnici koji obavljaju privatnu praksu uređuju posebnim ugovorom.

Zdravstvene usluge koje se pružaju na način iz stavka 1. i 2. ovoga članka ne mogu se financirati iz sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja.

Odobrenje za rad zdravstvenim djelatnicima iz stavka 1. ovoga članka izdaje ministar zdravstva.

Članak 106.

U slučajevima izvanrednih okolnosti, elementarnih nepogoda i epidemija većih razmjera, ministar zdravstva je ovlašten poduzimati i one mjere i aktivnosti koje nisu utvrđene ovim Zakonom, uključivši i mjere mobilizacije, organizacije i rasporeda rada i radnog vremena, promjene mjesta i uvjeta rada pojedinih zdravstvenih ustanova i djelatnika i po potrebi osnivanje Kriznog stožera Ministarstva zdravstva.

Članak 107.

Ako je ugrožen proces pružanja mjera zdravstvene zaštite, ministar zdravstva privremeno će rješenjem na rok od šest mjeseci rasporediti djelatnika u zdravstvu na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi te preraspodijeliti potrebna sredstva rada radi osiguranja kontinuiranog pružanja zdravstvene zaštite.

XI. ZDRAVSTVENI DJELATNICI

Članak 108.

Zdravstveni djelatnici su osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno pružaju zdrastvenu zaštitu pučanstvu, uz obvezno poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke.

Dužnost je zdravstvenih djelatnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.

Zdravstveni djelatnik, zatećen u obavljanju zdravstvene djelatnosti u prostoru za koji nema rješenje ministra zdravstva o odobrenju za rad, čini povredu dužnosti iz stavka 2. ovoga članka te čini kazneno djelo nesavjesnog liječenja bolesnika iz članka 166. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93. - pročišćeni tekst, 38/93. i 28/96.).

Odredba stavka 3. ovoga članka ne odnosi se na obavljanje poslova iz članka 25. ovoga Zakona.

Članak 109.

Zdravstveni djelatnici su obvezni medicinsku dokumentaciju s nalazima i preporukama koju uručuju bolesniku poradi dostave drugom zdravstvenom djelatniku predati u zatvorenoj omotnici.

Članak 110.

Zdravstveni djelatnici obrazuju se na medicinskom, stomatološkom ili farmaceutsko­biokemijskom fakultetu, na višim i srednjim školama zdravstvenog usmjerenja.

Članak 111.

Zdravstveni suradnici su osobe koje nisu završile obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, a rade u zdravstvenim ustanovama i sudjeluju u dijelu zdravstvene zaštite.

Članak 112.

Zdravstveni djelatnici obvezni su nakon završenog obrazovanja obaviti pripravnički staž.

Pripravnički staž je rad pod nadzorom kojim se zdravstveni djelatnik osposobljava za samostalan rad.

Članak 113.

Pripravnički staž za zdravstvene djelatnike traje godinu dana.

Članak 114.

Iznimno od članka 113. ovoga Zakona pripravnički staž doktora medicine koji su završili petogodišnji studij medicine traje dvije godine.

Prva godina pripravničkog staža za doktora medicine iz stavka 1. ovoga članka zove se temeljni staž, a druga godina sekundarijat.

Doktor medicine koji obavlja temeljni staž zove se stažist, a onaj koji obavlja sekundarijat­sekundarac.

Članak 115.

Nakon obavljenoga obveznoga pripravničkog staža zdravstveni djelatnici visoke stručne spreme polažu državni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstva zdravstva.

Zdravstveni djelatnici visoke stručne spreme nakon položenoga državnog ispita stječu odobrenje za samostalan rad.

Članak 116.

Odobrenje za samostalan rad je javna isprava koju izdaje nadležna komora nakon dobivenog uvjerenja o položenom državnom ispitu.

Odobrenjem za samostalan rad zdravstveni djelatnik stječe pravo samostalno obavljati poslove u svojoj struci.

Nadležna komora oduzima zdravstvenom djelatniku odobrenje za samostalan rad:

­ ako kandidat ne zadovoljava prilikom obnavljanja odobrenja za samostalan rad,

­ ako tijelo nadležne komore odredi tu mjeru kao najstrožu kaznu zbog kršenja etičkih načela struke,

­ ako izvan punoga radnog vremena obavlja poslove zdravstvene zaštite u suprotnosti s odredbama članka 105. ovoga Zakona,

- ako obavlja zdravstvenu djelatnost u privatnoj praksi bez rješenja o odobrenju za rad ministra zdravstva.

Iznimno od stavka 3. ovoga članka odobrenje za samostalan rad zdravstvenom djelatniku u slučajevima iz stavka 3. podstavka 3. i 4. ovoga članka može oduzeti ministar zdravstva ako to ne učini nadležna komora u roku od 30 dana od dana primitka obavijesti ministra zdravstva.

Članak 117.

Zdravstveni djelatnici više i srednje stručne spreme polažu stručni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstva zdravstva.

Članak 118.

Ministar zdravstva propisat će:

­ sadržaj i način provođenja pripravničkog staža, temeljnog staža i sekundarijata,

­ uvjete koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni djelatnici kod kojih zdravstveni djelatnici provode pripravnički staž, temeljni staž i sekundarijat,

­ način polaganja državnog i stručnog ispita,

­ sadržaj i izgled uvjerenja o položenom državnom i stručnom ispitu,

­ sadržaj i izgled odobrenja za samostalan rad.

Članak 119.

Pripravnički staž zasniva se na određeno vrijeme.

Pripravnički staž ili njegov dio može se obavljati i u obliku volontiranja.

Pripravnički staž obavlja se u zdravstvenim ustanovama.

Zdravstvene ustanove obvezne su primati zdravstvene djelatnike na pripravnički staž prema mjerilima koje će odrediti ministar zdravstva.

Dio pripravničkog staža zdravstveni djelatnici mogu obavljati kod zdravstvenog djelatnika visoke stručne spreme koji obavlja privatnu praksu najmanje pet godina, prema mjerilima koje će odrediti ministar zdravstva.

Članak 120.

Zdravstveni djelatnici imaju pravo i obvezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređivanja kvalitete zdravstvene zaštite.

Zdravstveni djelatnici visoke stručne spreme obvezni su svakih šest godina proći provjeru stručnosti da bi produljili odobrenje za samostalan rad na poslovima zdravstvene zaštite.

Sadržaj, rokove i postupak provjere stručnosti osim specijalizacije i uže specijalizacije propisuje i provodi nadležna komora.

Članak 121.

Zdravstveni djelatnici s visokom stručnom spremom mogu se specijalizirati u određenoj grani zdravstvene djelatnosti.

Doktori medicine specijalisti mogu se i dalje usavršavati u određenim granama uže specijalizacije.

Grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija utvrđuje ministar zdravstva.

Članak 122.

Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom djelatniku s položenim državnim ispitom koji je u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi ili ima privatnu praksu ili radi kod zdravstvenog djelatnika visoke stručne spreme privatne prakse, a mlađi je od 35 godina.

Iznimno, zdravstvenom djelatniku koji ima više od navršenih 35 godina života može se odobriti specijalizacija pod uvjetima koje propiše ministar zdravstva.

Zdravstvenom djelatniku iz stavka 1. ovoga članka koji nije u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi niti ima privatnu praksu, odnosno ne radi kod zdravstvenog djelatnika visoke stručne spreme privatne prakse, ministar zdravstva može odobriti specijalizaciju za potrebe Ministarstva zdravstva i Ministarstva obrane.

Odobrenje za specijalizaciju (i užu specijalizaciju) izdaje ministar zdravstva na temelju utvrđenog plana potrebnih kadrova kojeg donosi na prijedlog nadležne komore.

Specijalizacije i uže specijalizacije mogu se obavljati samo u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama za provođenje specijalističkog staža.

Ministar zdravstva utvrđuje mjerila za obavljanje specijalističkog staža i staža užih specijalnosti, način polaganja specijalističkog ispita, odnosno ispita iz uže specijalizacije, određuje ovlaštene zdravstvene ustanove i zdravstvene djelatnike koji obavljaju privatnu praksu za provođenje specijalističkog staža.

Članak 123.

U specijalistički staž za određenu specijalizaciju ili užu specijalizaciju priznaje se vrijeme provedeno na poslijediplomskom studiju u cijelosti ili djelomično ako program poslijediplomskog studija odgovara programu specijalizacije, odnosno uže specijalizacije.

Doktorima medicine koji su završili petogodišnji studij medicine u specijalistički staž priznaje se dio pripravničkog staža obavljen kroz sekundarijat, a najmanje šest mjeseci.

Ministar zdravstva utvrđuje rješenjem priznavanje vremena iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 124.

Nakon uspješno završenoga specijalističkog staža kandidat polaže specijalistički ispit pred ispitnom komisijom.

Nakon uspješno završenog programa iz uže specijalizacije specijalist polaže ispit pred ispitnom komisijom i stječe pravo na naziv područja uže specijalnosti.

Članove ispitne komisije iz stavka 1. i 2. ovoga članka imenuje ministar zdravstva iz redova priznatih stručnjaka određenih specijalnosti, prvenstveno iz redova stručnjaka sa znanstveno nastavnim zvanjem profesora ili docenta.

Članak 125.

Ministar zdravstva može pripravnički staž, odnosno specijalizaciju obavljenu u inozemstvu priznati u cijelosti ili djelomično ako program pripravničkog, odnosno specijalističkog staža proveden u inozemstvu bitno ne odstupa od programa koji su važeći na području Republike Hrvatske.

Članak 126.

Doktorima medicine specijalistima i doktorima stomatologije specijalistima koji imaju deset godina rada u svojstvu specijaliste, objavljene znanstvene i stručne radove i uspješne rezultate na stručnom uzdizanju zdravstvenih djelatnika, može se priznati naziv primarijus.

O priznavanju naziva primarijus odlučuje komisija koju imenuje ministar zdravstva iz redova nastavnika medicinskog i stomatološkog fakulteta i istaknutih medicinskih i stomatoloških stručnjaka.

Ministar zdravstva utvrđuje mjerila za priznavanje naziva primarijus.

XII. PRIVATNA PRAKSA

Članak 127.

Privatnu praksu može samostalno obavljati zdravstveni djelatnik s visokom stručnom spremom pod slijedećim uvjetima:

1. da ima odgovarajuće obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, položen državni ispit, a za specijalističke ordinacije i odgovarajući specijalistički ispit,

2. da je državljanin Republike Hrvatske,

3. da je radno sposoban za obavljanje privatne prakse,

4. da je potpuno poslovno sposoban,

5. da mu pravomoćnom sudskom presudom ili odlukom drugoga nadležnog tijela nije izrečena mjera sigurnosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite dok ta mjera traje,

6. da nije u radnom odnosu, odnosno da ne obavlja drugu samostalnu djelatnost,

7. da raspolaže odgovarajućim prostorom i medicinsko­tehničkom opremom,

8. da pribavi mišljenje nadležne komore o potrebi obavljanja te djelatnosti na području na kojem namjerava provoditi privatnu praksu.

Doktor medicine i doktor stomatologije obavljaju privatnu praksu u privatnim ordinacijama i privatnim laboratorijima, magistri farmacije u privatnim ljekarnama, a diplomirani inženjeri medicinske biokemije u privatnim medicinsko­biokemijskim laboratorijima.

Članak 128.

Zdravstveni djelatnici više ili srednje stručne spreme mogu obavljati privatnu praksu iz svoje stručne spreme po uputama i stručnim nadzorom ovlaštenog doktora medicine ili doktora stomatologije i to:

­ medicinske sestre općeg smjera,

­ viši zubari, zubni tehničari,

- fizeotarapeutski tehničari.

Zdravstveni djelatnici iz stavka 1. ovoga članka moraju ispunjavati uvjete za rad propisane u članku 127. stavku 1. ovoga Zakona.

Medicinske sestre općeg smjera iz stavka 1. ovoga članka poslove zdrastvene njege bolesnika obavljaju samostalno.

Članak 129.

Zahtjev za obavljanje privatne prakse, kao i proširenje opsega rada te djelatnosti podnosi se ministru zdravstva koji rješenjem izdaje odobrenje za rad nakon što utvrdi da su ispunjeni uvjeti za rad propisani ovim Zakonom i provedbenim propisom.

Privatni zdravstveni djelatnici u svom nazivu ističu ime i prezime, adresu nositelja privatne prakse, oznaku djelatnosti i radno vrijeme.

Nadležna komora propisuje uvjete stručnog usavršavanja za proširenje djelatnosti.

Članak 130.

Uvjete za obavljanje privatne prakse glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme propisuje ministar zdravstva.

Članak 131.

Zdravstveni djelatnici iz članka 127. i 128. ovoga Zakona mogu imati samo jednu ordinaciju, laboratorij, ljekarnu ili medicinsko­biokemijski laboratorij.

Zdravstveni djelatnici iz stavka 1. ovoga članka obavljaju poslove privatne prakse osobno.

U istoj ordinaciji, laboratoriju, ljekarni, odnosno medicinsko­biokemijskom laboratoriju mogu obavljati privatnu praksu dva tima zdravstvenih djelatnika iste struke u smjenskom radu. Zdravstveni djelatnik iz stavka 1. ovoga članka može primiti u radni odnos jednoga zdravstvenog djelatnika iste struke.

Zdravstveni djelatnici iz članka 127. ovoga Zakona mogu obavljati privatnu praksu u timu s jednim ili više zdravstvenih djelatnika srednje ili više stručne spreme.

Članak 132.

Više zdravstvenih djelatnika, koji obavljaju privatnu praksu osobno, mogu se udružiti u grupnu privatnu praksu, pod uvjetima iz propisa navedenog u članku 130. ovoga Zakona.

Članak 133.

Zdravstveni djelatnici s visokom stručnom spremom koji obavljaju privatnu praksu mogu u zdravstvenim ustanovama obavljati poslove iz svoje struke na temelju posebnog ugovora sa zdravstvenom ustanovom.

Uvjete za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar zdravstva uz suglasnost nadležne komore.

Članak 134.

Doktor privatne prakse koji obavlja djelatnost kao izabrani doktor obvezan je u slučaju odsutnosti ili privremene obustave rada osigurati svojim bolesnicima zamjenu ugovorom s drugim zdravstvenim djelatnikom iste struke i specijalizacije koji obavlja privatnu praksu ili sa zdravstvenom ustanovom primarne zdravstvene zaštite, koji će za to vrijeme umjesto njega pružati zdravstvenu zaštitu tim bolesnicima.

Članak 135.

Zdravstveni djelatnici privatne prakse dužni su:

1. pružati građanima hitnu medicinsku pomoć u sklopu svoje stručne spreme,

2. sudjelovati na poziv nadležnog tijela u radu na sprječavanju i suzbijanju zaraznih bolesti,

3. voditi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o građanima kojima pružaju zdravstvenu zaštitu i podnositi izvješće o tome nadležnoj zdravstvenoj ustanovi u skladu s propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva,

4. uključiti se u jedinstven informacijski sustav,

5. obavljati poslove zdravstvene zaštite po suvremenim metodama, sa suvremenim sredstvima i pomagalima,

6. davati podatke o svojemu radu na zahtjev nadležnog tijela,

7. čuvati kao tajnu sve što o drugom saznaju prilikom obavljanja zdravstvene zaštite,

8. pružati zdravstvenu zaštitu u skladu s prihvaćenom zdravstvenom doktrinom i kodeksom medicinske etike.

Članak 136.

Zdravstveni djelatnici koji obavljaju privatnu praksu mogu privremeno obustaviti rad zbog bolesti, vojne obveze ili drugoga opravdanog razloga. O toj činjenici dužni su obavijestiti ministra zdravstva, ako su odsutni više od 30 radnih dana u tijeku godine. Ministar zdravstva rješenjem će utvrditi postoje li razlozi za privremenu obustavu rada.

Članak 137.

Pravo na obavljanje privatne prakse prestaje:

1. odjavom,

2. po sili zakona,

3. rješenjem ministra zdravstva.

Članak 138.

Pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje ako osoba koja ima odobrenje za rad:

1. umre,

2. izgubi trajno radnu sposobnost za obavljanje poslova zbog nastanka invalidnosti,

3. izgubi poslovnu sposobnost potpuno ili djelomično,

4. izgubi hrvatsko državljanstvo,

5. zasnuje radni odnos, odnosno počne obavljati drugu samostalnu djelatnost,

6. bude pravomoćnom sudskom presudom osuđena na kaznu zatvora dulje od šest mjeseci ili joj je izrečena zaštitna mjera sigurnosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite,

7. više od tri mjeseca ne uplaćuje obvezne pristojbe u skladu s propisima.

Rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse po sili zakona donosi ministar zdravstva.

Članak 139.

Ministar zdravstva donosi rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse, ako se utvrđeni nedostaci u obavljanju poslova ne otklone u roku određenom rješenjem nadležnog tijela.

Ministar zdravstva može donijeti rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse zdravstvenom djelatniku ako:

1. ne postupi u skladu sa člankom 107., 131., 134., 135., 136. ovoga Zakona,

2. prestane radom bez odobrenja ministra zdravstva,

3. ne obavlja poslove osobno ili ako koristi rad drugih osoba suprotno odobrenju i zakonu,

4. ima više od jedne ordinacije, laboratorja, ljekarne ili medicinsko­biokemijski laboratorij,

5. reklamira svoj rad i svoju ordinaciju, laboratorij, ljekarnu ili medicinsko­biokemijski laboratorij suprotno pravilima ponašanja koje propiše nadležna komora,

6. na prijedlog nadležne komore.

Članak 140.

Privatna praksa ne može se obavljati za slijedeće djelatnosti:

1. uzimanje, čuvanje, prenošenje i presađivanje dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, osim autotransplantacije,

2. opskrba krvlju i krvnim derivatima,

3. mrtvozorništvo,

4. socijalno­medicinska, epidemiološka, higijenska i zdravstveno ekološka djelatnost.

Članak 141.

Zdravstveni djelatnici koji obavljaju privatnu praksu mogu ostvariti prihode:

­ putem ugovora sa Zavodom, ako poslove obavlja kao ugovorni privatni zdravstveni djelatnik,

­ putem dobrovoljnog osiguranja,

­ izravno naplatom od bolesnika kojima nije izabrani zdravstveni djelatnik.

Cijenu zdravstvenih usluga za poslove ugovornoga privatnoga zdravstvenog djelatnika, određuje Zavod.

Cijenu zdravstvenih usluga za poslove privatne prakse u kojima nije ugovorni zdravstveni djelatnik ili medicinsko­biokemijski laboratorij utvrđuje nadležna komora.

Cijenu zdravstvenih usluga iz opsega dobrovoljnog osiguranja određuje ugovorom osiguravajuće društvo, u suglasnosti s nadležnom komorom.

XIII. NADZOR

Članak 142.

Nadzor nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih djelatnika u zdravstvenim ustanovama, privatnih zdravstvenih djelatnika obuhvaća:

­ unutarnji nadzor,

­ zdravstveno­inspekcijski nadzor.

1. Unutarnji nadzor

Članak 143.

Zdravstvena ustanova obvezno provodi unutarnji nadzor nad radom svojih ustrojstvenih jedinica i zdravstvenih djelatnika.

Za stručni rad zdravstvene ustanove odgovoran je ravnatelj.

Članak 144.

Unutarnji nadzor provodi se na temelju općeg akta.

Opći akt sadrži način obavljanja nadzora iz stavka 1. ovoga članka, stručnu spremu zdravstvenog djelantika koji obavlja nadzor i dinamiku obavljanja nadzora.

2. Zdravstveno­inspekcijski nadzor

Članak 145.

Zdravstveno­inspekcijski nadzor nad primjenom i izvršavanjem zakona, drugih propisa i općih akata u djelatnosti zdravstva kao i nadzor nad stručnim radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih djelatnika te privatnih zdravstvenih djelatnika obavlja Ministarstvo zdravstva ­ zdravstvena inspekcija.

Poslove zdravstveno­inspekcijskog nadzora iz stavka 1. ovoga članka obavlja državni zdravstveni inspektor (u daljnjem tekstu: zdravstveni inspektor).

Članak 146.

Poslove zdravstvenog inspektora obavljaju djelatnici s visokom stručnom spremom zdravstvenog usmjerenja, pet godina radnog iskustva u struci i položenim stručnim ispitom za zdravstvenog inspektora.

Zdravstveni inpektor koji nema stručni ispit za zdravstvenog inspektora dužan ga je položiti u roku od godine dana od dana imenovanja.

Program stručnog ispita za zdravstvenog inspektora, sastav ispitne komisije i način provođenja ispita propisuje ministar zdravstva.

Članak 147.

Ministar zdravstva imenuje odgovarajuće poznate zdravstvene djelatnike ili zdravstvene ustanove da obave pojedine radnje u svezi sa zdravstveno­inspekcijskim poslovima, ako je za njihovo obavljanje potrebna posebna stručnost.

Članak 148.

Svojstvo zdravstvenog inspektora dokazuje se posebnom iskaznicom.

Iskaznica zdravstvenog inspektora izdaje se na temelju akta o imenovanju zdravstvenog inspektora.

Obrazac iskaznice i način njenog izdavanja propisuje ministar zdravstva.

Članak 149.

Zdravstvena inspekcija donosi godišnji program rada uz suglasnost ministra zdravstva.

Zdravstvena inspekcija podnosi Vladi Republike Hrvatske izvješće o svom radu s prijedlogom mjera za poboljšanje zdravstvene djelatnosti.

Članak 150.

Ako zdravstveni inspektor prilikom nadzora utvrdi da je povredom propisa učinjen prekršaj, privredni prijestup ili kazneno djelo, dužan je bez odgađanja podnijeti zahtjev za pokretanje postupka, odnosno prijavu zbog privrednog prijestupa ili kaznenog djela.

Tijelo kome je podnesen zahtjev, odnosno prijava u smisu stavka 1. ovoga članka, dužno je o ishodu postupka obavijestiti Ministarstvo zdravstva.

Članak 151.

Zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni djelatnici kod kojih se obavlja inspekcijski nadzor dužni su zdravstvenom inspektoru omogućiti obavljanje nadzora i pružiti potrebne podatke i obavijesti.

Zdravstveni inspektor u provođenju inspekcijskog nadzora pregledava poslovne prostorije, objekte, uređaje i opremu kao i dokumentaciju i akte zdravstvene ustanove, odnosno zdravstvenog djelatnika.

Zdravstveni inspektor u upravnom postupku saslušava pojedine zdravstvene djelatnike i druge djelatnike u zdravstvenoj ustanovi, odnosno kod zdravstvenog djelatnika.

Članak 152.

Prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora zdravstveni inspektor dužan je postupati tako da ne ugrozi čuvanje državne, vojne ili službene, odnosno liječničke tajne.

Zdravstvena ustanova, odnosno zdravstveni djelatnici dužni su zdravstvenog inspektora upoznati s tim što se po njihovim općim aktima smatra tajnom.

Članak 153.

Zdravstvena inspekcija osobito:

1. prati i proučava stanje u zdravstvenoj zaštiti i poduzima mjere za kvalitetno obavljanje djelatnosti,

2. potiče i daje prijedloge za unapređivanje rada zdravstvene inspekcije,

3. brine se o stručnom osposobljavanju zdravstvene inspekcije,

4. nadzire zakonitost rada zdravstvenih ustanova i zdravstvenih djelatnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti,

5. nadzire rad zdravstvenih djelatnika u obavljanju poslova zdravstvenog turizma,

6. usklađuje i daje smjernice za rad zdravstvenih inspektora i za provođenje određenih propisa i mjera,

7. nadzire zakonitost akata koje donose tijela državne uprave u skladu s ovim Zakonom, te rad i zakonitost akata tijela državne uprave nadležnih za poslove zdravstva,

8. pruža pomoć građanima, zdravstvenim ustanovama i zdravstvenim djelatnicima u provođenju propisa i mjera iz zdravstvene djelatnosti,

9. potiče i organizira održavanje sastanaka, konzultacija i dogovora s državnim tijelima, tijelma jedinica lokalne uprave i samouprave, tijelima koja imaju javne ovlasti te s trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama i građanima, o pitanjima koja su od interesa za zdravstvenu djelatnost,

10. prati odnos zdravstvenih djelatnika i ostalog osoblja prema bolesniku,

11. obavlja i druge mjere i radnje u cilju preventivnog djelovanja,

12. surađuje s komorama.

Članak 154.

U obavljanju inspekcijskih poslova zdravstveni inspektor osobito nadzire:

1. kvalitetu zdravstvenih usluga,

2. način prijema, liječenja i otpuštanja bolesnika,

3. primjenu sredstava i metoda za prevenciju, dijagnostiku, terapiju i rehabilitaciju,

4. način propisivanja i izdavanja lijekova,

5. primjenu sredstava i metoda za izradbu laboratorijskih analiza i drugih dijagnostičkih metoda, njihove usuglašenosti s odgovarajućim standardima,

6. način vođenja i korištenja odgovarajuće medicinske dokumentacije i evidencije,

7. organizaciju i obavljanje pripravničkog staža, sekundarijata i specijalističkog staža zdravstvenih djelatnika,

8. poštovanje kućnog reda zdravstvene ustanove,

9. poštovanje zabrane pušenja u zdravstvenim ustanovama,

10. druga pitanja značajna za utvrđivanje i ocjenjivanje kvalitete rada i način ostvarivanja zdravstvene zaštite.

Način nadzora nad stručnošću rada propisuje ministar zdravstva.

Članak 155.

U obavljanju inspekcijskih poslova iz članka 154. ovoga Zakona zdravstveni inspektor ima pravo i dužnost:

1. narediti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i nedostataka u određenom roku,

2. zabraniti provođenje mjera i radnji koje su suprotne zakonu ili provedbenim propisima,

3. zabraniti rad zdravstvenoj ustanovi koja više ne ispunjava uvjete glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme,

4. zabraniti samostalni rad zdravstvenom djelatniku koji nema položen državni ispit,

5. zabraniti rad zdravstvenoj ustanovi i zdravstvenom djelatniku koji ne osigurava kvalitetu i sadržaj zdravstvenih usluga,

6. narediti dodatno stručno usavršavanje zdravstvenih djelatnika za koje se ustanovi da im nedostaje stručnost, a po potrebi i ponavljanje provjere osposobljenosti,

7. zabraniti rad i pokrenuti postupak za oduzimanje odobrenja (licence) za samostalan rad zdravstvenom djelatniku,

8. u dogovoru sa Zavodom jednokratno ili višekratno umanjiti sredstva za obavljanje zdravstvene djelatnosti dok se utvrđeni nedostaci ne otklone,

9. zabraniti obavljanje zdravstvene djelatnosti u slučaju da se ona obavlja bez odobrenja nadležnog tijela,

10. narediti poduzimanje drugih mjera za koje je ovlašten ovim Zakonom i drugim propisom.

Ako utvrđeni nedostaci ne budu otklonjeni u određenom roku, zdravstveni inspektor će zabraniti obavljanje zdravstvene djelatnosti.

Ako zdravstveni inspektor prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora utvrdi povrede propisa ili drugih općih akata, a za postupanje u svezi s tim povredama nadležno je neko drugo državno tijelo, dužan je o tome bez odgađanja obavijestiti nadležno tijelo.

Članak 156.

Zdravstveni inspektor može prilikom obavljanja inspekcijskih poslova izdati i usmeno rješenje za izvršenje određenih mjera osiguranja:

1. kada opasnost za zdravlje ili život ljudi zahtijeva da se određena mjera osiguranja poduzme odmah, bez odgađanja,

2. kada postoji opasnost od prikrivanja, zamjene ili uništenja stvari ili dokaza ako se mjera osiguranja ne poduzme odmah.

Zdravstveni inspektor može narediti izvršenje usmenog rješenja odmah. Usmeno rješenje mora se unijeti u zapisnik o obavljenom pregledu.

Zdravstveni inspektor dužan je izdati pisani otpravak rješenja.

Članak 157.

Mjere iz članka 155. i 156. ovoga Zakona naređuje zdravstveni inspektor rješenjem donesenim prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku.

Protiv rješenja koje donese zdravstveni inspektor nije dopuštena žalba, već se protiv toga rješenja može pokrenuti upravni spor.

Članak 158.

O obavljenom pregledu, utvrđenom stanju i poduzetim, odnosno naređenim mjerama, kao i o obavljenim radnjama zdravstveni inspektor sastavlja zapisnik.

Primjerak zapisnika zdravstveni inspektor uručuje ravnatelju zdravstvene ustanove, odnosno zdravstvenom djelatniku i predsjedniku upravnog vijeća.

Članak 159.

Ako se zdravstvenom inspektoru prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora pruži fizički otpor, odnosno ako se takav otpor osnovano očekuje, zdravstveni inspektor može zatražiti pomoć ovlaštenih službenika nadležnog tijela unutarnjih poslova.

Članak 160.

Zdravstveni inspektor vodi evidenciju o obavljenim inspekcijskim pregledima.

Način vođenja evidencije propisuje ministar zdravstva.

Članak 161.

Zdravstveni inspektor je odgovoran:

1. ako pri nadzoru propusti poduzeti, odnosno narediti mjere koje je po zakonu bio dužan poduzeti, odnosno narediti,

2. ako prekorači svoje zakonske ovlasti,

3. ako ne podnese prijavu, odnosno ne obavijesti nadležna državna tijela o

utvrđenim nepravilnostima, odnosno nedostacima.

Članak 162.

Zdravstvena inspekcija dužna je putem tiska i drugih sredstava javnog priopćavanja, i na drugi pogodan način, obavješćivati javnost o pojavama utvrđenim prilikom inspekcijskog nadzora.

XIV. UTVRĐIVANJE UZROKA
SMRTI I OBDUKCIJA

Članak 163.

Za svakog umrlog građanina utvrđuje se vrijeme i uzrok smrti.

Uzrok i vrijeme smrti utvrđuje doktor medicine.

Iznimno, vrijeme i uzrok smrti može utvrditi i drugi osposobljeni zdravstveni djelatnik, na način koji naputkom utvrdi ministar zdravstva.

Članak 164.

Županijska skupština, odnosno gradska skupština Grada Zagreba na prijedlog općinskog, odnosno gradskog vijeća imenuje potreban broj doktora medicine, odnosno drugih zdravstvenih djelatnika koji utvrđuju nastup smrti, vrijeme i uzrok smrti građana umrlih izvan zdravstvene ustanove.

Vrijeme i uzrok smrti građana umrlih u zdravstvenoj ustanovi, utvrđuje doktor medicine te ustanove.

Članak 165.

Smrtni slučaj dužne su prijaviti bez odgađanja osobe koje su živjele u zajednici s umrlim građaninom, srodnici ili susjedi, a ako takvih nema, svaki građanin koji sazna za smrtni slučaj.

Smrtni slučaj prijavljuje se doktoru medicine, odnosno zdravstvenom djelatniku koji obavlja pregled mrtvaca, a može se prijaviti i jedinici lokalne samouprave.

Kad osoba koja utvrđuje smrt ustanovi da je smrt nastupila od zarazne bolesti ili kao posljedica nasilja, dužna je o tome odmah obavijestiti tijelo državne uprave nadležno za poslove zdravstva, odnosno ovlaštene službenike nadležnog tijela unutarnjih poslova.

Članak 166.

Pokop umrlog građanina obavlja se nakon što je smrt utvrđena, a u vremenu od 24 do 48 sati od nastupa smrti.

Iznimno, na temelju posebnog odobrenja sanitarnog inspektora, pokop se može obaviti i prije isteka roka od 24 sata, odnosno poslije isteka roka od 48 sati.

Vrijeme u koje se obavljaju pokopi, način pokopa i obveze trgovačkih društava i drugih pravnih osoba koje obavljaju pokope, utvrđuje županijska skupština na prijedlog općinskog, odnosno gradskog vijeća.

Članak 167.

Radi utvrđivanja uzroka smrti provodi se obdukcija tijela umrlog.

Obdukcija se provodi:

1. kada postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u svezi s izvršenjem kaznenog djela,

2. kada je to potrebno radi zaštite zdravlja građana, odnosno kada to zahtijevaju epidemiološki, sanitarni i drugi stručni medicinski razlozi,

3. kada zahtjev za obdukciju postavi obitelj umrlog građanina,

4. kada je građanin umro u zdravstvenoj ustanovi.

Obdukcija iz stavka 2. točke 2. ovoga članka provodi se na trošak obveznika plaćanja troškova liječenja umrlog građanina. U ostalim slučajevima obdukcija se provodi na zahtjev i trošak odgovarajućih tijela i trgovačkih društava i drugih pravnih osoba, odnosno obitelji umrlog građanina kada je smrt nastupila izvan zdravstvene ustanove.

Članak 168.

Kada je građanin umro u zdravstvenoj ustanovi, ravnatelj na zahtjev uže obitelji umrlog građanina u sporazumu s rukovoditeljem ustrojstvene jedinice i patologom ako on postoji u toj ustanovi, može odlučiti da se obdukcija ne provodi.

Obdukcija se mora provesti:

1. ako se radi o neprirodnoj ili nagloj smrti,

2. ako smrt nastupi tijekom dijagnostičkog ili terapeutskog zahvata.

Članak 169.

Nakon provedene obdukcije dijelovi organa umrle osobe mogu se uzimati u znanstveno-nastavne svrhe pod nadzorom etičkog povjerenstva zdravstvene ustanove.

Dijelovi organa uzimaju se u svrhe iz stavka 1. ovoga članka, ako se umrla osoba za života nije tome izričito protivila pisanim putem.

Dijelovi organa maloljetne umrle osobe i umrle osobe koja je bila duševno bolesna mogu se uzimati u znanstveno-nastavne svrhe samo uz pristanak njezinih roditelja ili bračnoga druga, ili punoljetnog djeteta, ili skrbnika.

Članak 170.

Ministar zdravstva propisat će način pregleda umrlih te način utvrđivanja vremena i uzroka smrti.

XV. KOMORE

Članak 171.

Hrvatska liječnička komora, Hrvatska stomatološka komora, Hrvatska ljekarnička komora i Hrvatska komora medicinskih biokemičara (u daljnjem tekstu: komore) osnivaju se kao stručne organizacije sa svojstvom pravne osobe.

Svojstvo pravne osobe komora stječe upisom u sudski registar.

Članak 172.

Osnivač Hrvatske liječničke komore je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatski liječnički zbor.

Osnivač Hrvatske stomatološke komore je Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatski liječnički zbor.

Osnivač Hrvatske ljekarničke komore i Hrvatske komore medicinskih biokemičara je Farmaceutsko­biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko­farmaceutsko društvo i Hrvatsko društvo medicinskih biokemičara.

Osnivači komora iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka dužni su prilikom osnivanja komora pribaviti prethodnu suglasnost ministra zdravstva.

Članak 173.

Zdravstveni djelatnici visoke stručne spreme koji rade na području Republike Hrvatske na neposrednim poslovima zdravstvene zaštite udružuju se u komore iz članka 171. ovoga Zakona radi ostvarivanja svojih interesa.

Članak 174.

Komore obavljaju slijedeće poslove:

1. vode registar svojih članova,

2. prate i nadziru provođenje pravila medicinske etike i deontologije i poduzimaju odgovarajuće mjere u slučaju njihova kršenja,

3. daju mišljenje ministru zdravstva o opravdanosti izdavanja, produljivanja i oduzimanja odobrenja za obavljanje poslova privatne prakse te početka i prestanka rada zdravstvenih ustanova s obzirom na utvrđenu mrežu zdravstvene djelatnosti te stručne i gospodarstvene interese svojih članova,

4. daju mišljenje za rad zdravstvenih djelatnika izvan punoga radnog vremena u zdravstvenoj ustanovi, kod zdravstvenih djelatnika koji obavljaju privatnu praksu u vlastitom prostoru i na vlastitoj medicinsko­tehničkoj opremi i zdravstvenim djelatnicima privatne prakse za rad u zdravstvenim ustanovama,

5. utvrđuju cijenu zdravstvenih usluga za privatnu praksu koja ne ostvaruje prihode putem Zavoda,

6. zastupaju interese svojih članova kod sklapanja ugovora sa Zavodom i drugim osiguravajućim zavodima,

7. pružaju zaštitu građanima u ostvarivanju prava s obzirom na kakvoću, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja im se pruža,

8. po službenoj dužnosti izdaju, obnavljaju i oduzimaju odobrenje za samostalan rad svojih članova,

9. sudjeluju pri utvrđivanju standarda i normativa zdravstvenih usluga,

10. daju stručna mišljenja kod pripreme propisa od utjecaja na razvoj zdravstvene struke,

11. organiziraju u suradnji s medicinskim, stomatološkim i farmaceutsko­ biokemijskim fakultetom te stručnim medicinskim društvima dodatno usavršavanje za proširenje djelatnosti unutar struke s obzirom na nove dijagnostičko­terapijske metode,

12. propisuju način oglašavanja i način isticanja naziva privatne prakse, uz suglasnost ministra zdravstva,

13. obavljaju i druge poslove određene ovim Zakonom.

Članak 175.

Komore donose statut na koji daje suglasnost ministar zdravstva.

Statutom komore obvezno se utvrđuje:

­ osnivanje, djelokrug i organizacija rada,

­ sadržaj, rokovi i način stručnog usavršavanja članova komore,

­ postupak izdavanja, obnavljanja i oduzimanja odobrenja za samostalan rad, dobnu granicu do koje se odobrenje za samostalan rad obnavlja, uvjete pod kojima se razmatra obnavljanje odobrenja te obvezu davanja izvješća ministru zdravstva ukoliko kandidat ne udovolji uvjetima za obnavljanje odobrenja, te pravila postupanja u svezi s navedenim,

­ granice, način i druga pitanja vezana uz ostvarivanje javnih ovlasti iz članka 174. ovoga Zakona,

­ razrada načina obavljanja ostalih poslova utvrđenih člankom 174. ovoga Zakona.

XVI. KAZNENE ODREDBE

Članak 176.

Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova ako:

1. građaninu ometa ili uskraćuje prava iz članka 26. ovoga Zakona,

2. ne osigura hitnu medicinsku pomoć, uključivši hitni prijevoz (članak 37.),

3. ne istakne naziv ugovorne zdravstvene ustanove i ne surađuje s Ministarstvom obrane (članak 43.),

4. ne pribavi suglasnost o osnivanju, proširenju ili promjeni djelatnosti od ministra zdravstva, po prethodno pribavljenom mišljenju Zavoda, odnosno nadležne komore (članak 40. i 46.),

5. započne radom prije nego je rješenjem utvrđeno da su ispunjeni uvjeti glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme (članak 44. stavak 1. i članak 70. stavak 3.),

6. prestane obavljati zdravstvenu djelatnost suprotno odredbi članka 47. ovoga Zakona,

7. ne osigura kontinuitet zdravstvene zaštite, odnosno ako dopusti da zdravstveni djelatnici napuste radna mjesta dok ne dobiju zamjenu, ako se time dovodi u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite građana (članak 103. stavak 1. i 6.),

8. ne primi zdravstvene djelatnike na pripravnički staž (članak 119. stavak 4.),

9. onemogući zdravstvenom djelatniku stručno usavršavanje (članak 120. stavak 1.)

10. sklopi ugovor sa zdravstvenim djelatnikom visoke stručne spreme koji obavlja privatnu praksu suprotno članku 133. ovoga Zakona,

11. ne provodi unutarnji nadzor nad radom svojih ustrojstvenih jedinica i zdravstvenih djelatnika (članak 143.),

12. zdravstvenom inspektoru onemogući obavljanje nadzora i odbije pružiti potrebne podatke i obavijesti (članak 151.),

13. ne izvrši naređene mjere iz članka 155. i 156. ovoga Zakona,

14. ne obavi propisanu obdukciju (članak 168. stavak 2.).

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2.500 do 5.000 kuna i odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi.

Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 4., 5., 7., 8., 10., 12., 13. i 14. ovoga članka privatni zdravstveni djelatnik.

Članak 177.

Novčanom kaznom u od iznosu 5.000 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova i privatni ljekarnički djelatnik ako:

1. obavlja ljekarničku djelatnost izvan ljekarni i depoa (članak 70.),

2. obavlja ljekarničku djelatnost izvan mreže zdravstvene djelatnosti, odnosno na području koje nije odredila županija, odnosno Grad Zagreb u skladu s uvjetima koje propiše ministar zdravstva po prethodno pribavljenom mišljenju Zavoda i Ljekarničke komore (članak 71.),

3. ne vodi financijsko i materijalno knjigovodstvo (članak 73.),

4. posluje pod nazivom ljekarne, a ne obavlja ljekarničku djelatnost iz članka 69. ovoga Zakona (članak 74.),

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2.500 do 5.000 kuna odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi.

Članak 178.

Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj privatni zdravstveni djelatnik ako:

1. primi zdravstvenog djelatnika visoke stručne spreme suprotno članku 105. ovoga Zakona,

2. obavlja privatnu praksu, a ne ispunjava uvjete iz članka 127. i 129. ovoga Zakona,

3. obavlja privatnu praksu bez nadzora doktora medicine i doktora stomatologije (članak 128.),

4. poslove ne obavlja osobno, odnosno ima više od jedne ordinacije, laboratorija, ljekarne ili medicinsko­biokemijskog laboratorija (članak 131.),

5. obavlja grupnu privatnu praksu suprotno članku 132. ovoga Zakona,

6. ne osigura svojim bolesnicima zamjenu ugovorom s drugim zdravstvenim djelatnikom iste struke koji obavlja privatnu praksu ili zdravstvenom ustanovom (članak 134.),

7. ne postupa u skladu sa člankom 135. ovoga Zakona,

8. privremeno obustavi rad bez rješenja ministra zdravstva (članak 136.),

9. ne postupi po rješenju ministra zdravstva o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse (članak 139.),

10. obavlja privatnu praksu u djelatnosti koja je zabranjena (članak 140.).

Članak 179.

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 3.000 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstveni inspektor ako prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora postupa tako da ugrožava čuvanje državne, vojne ili službene, odnosno liječničke tajne (članak 152. stavak 1.).

Članak 180.

Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 kuna kaznit će za prekršaj zdravstveni inspektor na mjestu izvršenja prekršaja zdravstvenog djelatnika:

1. kojeg zatekne u provođenju mjera i radnji suprotnih zakonu ili provedbenom propisu (članak 155. stavak 1. točka 2.),

2. kojeg zatekne da radi bez položenog državnog ispita (članak 155. stavak 1. točka 4.),

3. ako ne osigurava kvalitetu i sadržaj zdravstvenih usluga (članak 155. stavak 1. točka 5.).

Članak 181.

Novčanom kaznom u iznosu od 200 do 400 kuna kaznit će se za prekršaj građanin ako:

1. ne pruži prvu pomoć u skladu sa svojim znanjem stradaloj ili bolesnoj osobi te joj ne omogući pristup do hitne medicinske pomoći (članak 3.),

2. ne prijavi smrtni slučaj iz članka 165. ovoga Zakona.

Članak 182.

Novčanom kaznom u iznosu od 400 kuna kaznit će za prekršaj zdravstveni inspektor na mjestu izvršenja prekršaja građanina kojeg zatekne da puši u prostoriji zdravstvene ustanove (članak 29. stavak 3.).

Novčanom kaznom u iznosu od 300 kuna kaznit će zdravstveni inspektor za prekršaj ravnatelja zdravstvene ustanove ako:

1. kućni red ne postavi na vidnome mjestu zdravstvene ustanove (članak 29. stavak 2.),

2. u kućnom redu ne utvrdi zakonsku zabranu pušenja u svim prostorijama zdravstvene ustanove u kojima borave bolesnici (članak 29. stavak 4.).

XVII. OVLASTI ZA DONOŠENJE PROVEDBENIH PROPISA

Članak 183.

Ovlašćuje se ministar zdravstva da donese provedbene propise o:

1. uvjetima glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme (članak 44. stavak 2. i članak 70. stavak 3.),

2. uvjetima, organizaciji i načinu rada hitne medicinske pomoći na javnim cestama (članak 67.),

3. mjerilima za dodjelu naziva referentnog centra (članak 99. stavak 4.),

4. početku, završetku i rasporedu radnog vremena (članak 103. stavak 8.),

5. sadržaju i načinu provođenja pripravničkog staža, temeljnog staža i sekundarijata,

­ uvjetima koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni djelatnici kod kojih zdravstveni djelatnici provode pripravnički staž, temeljni staž i sekundarijat,

­ načinu polaganja državnog i stručnog ispita,

­ sadržaju i izgledu uvjerenja o položenom državnom i stručnom ispitu,

­ sadržaju i izgledu odobrenja za samostalan rad, iz članka 118. ovoga Zakona,

6. mjerilima prema kojima će zdravstvene ustanove i zdravstveni djelatnici visoke stručne spreme koji obavljaju privatnu praksu primati zdravstvene djelatnike na pripravnički staž (članak 119. stavak 4. i 5.),

7. granama specijalizacije, trajanju i programu specijalizacije i užih specijalizacija (članak 121. stavak 3.),

8. utvrđivanju mjerila i određivanju zdravstvenih ustanova i zdravstvenih djelatnika koji obavljaju privatnu praksu, za provođenje specijalističkog staža (članak 122. stavak 6.),

9. utvrđivanju mjerila za priznavanje naziva primarijus (članak 126. stavak 3.),

10. uvjetima glede prostora, djelatnika i medicinsko­tehničke opreme za obavljanje privatne prakse (članak 130.),

11. programu stručnog ispita za zdravstvenog inspektora, sastav ispitne komisije i način provođenja ispita (članak 146. stavak 3.),

12. obrascu iskaznice zdravstvenog inspektora i način njezina izdavanja (članak 148. stavak 3.),

13. načinu obavljanja nadzora nad stručnošću rada (članak 154. stavak 2.),

14. način vođenja evidencija zdravstvenog inspektora (članak 160. stavak 2.),

15. načinu pregleda umrlih te vrijeme i uzrok smrti (članak 170.).

Ministar zdravstva dužan je propise iz stavka 1. ovoga članka donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Propisima iz stavka 1. ovoga članka mogu se propisati prekršaji i odrediti novčane kazne za te prekršaje.

Članak 184.

Ovlašćuje se ministar zdravstva da:

1. na prijedlog Zavoda i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo donese plan i program zdravstvene zaštite (članak 17. stavak 1.),

2. uz suglasnost ministra rada i socijalne skrbi propiše sadržaj i način rada utvrđivanja radne sposobnosti djelatnika (članak 22. stavak 2.),

3. na prijedlog Zavoda i nadležne komore donese mrežu zdravstvene djelatnosti (članak 35. stavak 1.),

4. propiše uvjete za određivanje područja na kojem će se osnivati ljekarne (članak 71. stavak 2.),

5. uz suglasnost ministra znanosti i tehnologije donese propis o uvjetima koje moraju ispunjavati klinike, kliničke bolnice i klinički bolnički centri za dodjelu naziva klinička ustanova (članak 97. stavak 1.),

6. propiše uvjete koje moraju ispunjavati zdravstveni djelatnici iz članka 105. stavka 1. ovoga Zakona,

7. uz suglasnost nadležne komore propiše uvjete za obavljanje poslova iz članka 133. stavka 2. ovoga Zakona.

Ministar zdravstva dužan je propise iz stavka 1. točke 1., 3., 4., 5. i 7. ovoga članka donijeti u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Ministar zdravstva dužan je propise iz stavka 1. točke 2. i 6. ovoga članka donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Propisima iz stavka 1. ovoga članka mogu se propisati prekršaji i odrediti novčane kazne za te prekršaje.

Članak 185.

Ovlašćuje se ministar zdravstva da:

1. utvrdi visinu naknade za rad članova upravnog vijeća (članak 49. stavak 6.),

2. donese naputak iz članka 101. stavka 3. ovoga Zakona, nakon prethodno pribavljenog mišljenja Nacionalnoga zdravstvenog vijeća Ministarstva zdravstva,

3. imenuje odgovarajuće poznate zdravstvene djelatnike ili zdravstvene ustanove iz članka 147. ovoga Zakona,

4. donese naputak za osposobljavanje zdravstvenih djelatnika za utvrđivanje vremena i uzroka smrti (članak 163. stavak 3.).

Ministar zdravstva dužan je utvrditi visinu naknade iz stavka 1. točke 1. ovoga članka u roku od mjesec dana od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Ministar zdravstva dužan je postupiti po stavku 1. točki 3. ovoga članka u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Ministar zdravstva dužan je donijeti naputak iz stavka 1. točke 2. i 4. ovoga članka u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Članak 186.

Ovlašćuje se nadležna komora da donese provedbene propise o:

1. sadržaju, rokovima i postupku stručnog usavršavanja i provjere stručnosti (članak 120. stavak 3.),

2. uvjetima stručnog usavršavanja za proširenje djelatnosti iz članka 129. stavka 3. ovoga Zakona,

3. ponašanju privatnih zdravstvenih djelatnika (članak 139. stavak 2. točka 5.).

Nadležna komora dužna je propise iz stavka 1. ovoga članka donijeti u roku od godine dana od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

XVIII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 187.

Danom stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) društvena sredstva na kojima pravo raspolaganja imaju zdravstvene ustanove iz članka 33. stavka 2. ovoga Zakona postaju sredstva zdravstvene ustanove koja preuzima sredstva, prava, obveze i djelatnike, a vlasnik zdravstvene ustanove postaje Republika Hrvatska.

Danom stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) društvena sredstva na kojima pravo raspolaganja imaju zdravstvene ustanove iz članka 33. stavka 3. ovoga Zakona postaju sredstva zdravstvene ustanove koja preuzima sredstva, prava, obveze i djelatnike, a vlasnici zdravstvene ustanove postaju županije, odnosno Grad Zagreb.

Članak 188.

Vlasništvo zdravstvenih ustanova primarne zdravstvene zaštite i lječilišta može se promijeniti samo u skladu s posebnim zakonom.

Do donošenja posebnog zakona iz stavka 1. ovoga članka županije, odnosno Grad Zagreb mogu davati u zakup zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite i lječilišta pod uvjetima koje će propisati ministar zdravstva.

Članak 189.

Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu odlukom osnivača može provesti statusnu promjenu pretvaranjem u javno trgovačko društvo dijela ustanove u kojem se obavlja djelatnost proizvodnje pomoćnih medicinskih sredstava.

Članak 190.

Prenamjena djelatnosti zdravstvene ustanove ne može se obaviti bez suglasnosti ministra zdravstva i Zavoda.

Članak 191.

Postojeće zdravstvene ustanove dužne su uskladiti svoju organizaciju i poslovanje s odredbama ovoga Zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Postojeći medicinski centri dužni su pretvoriti se u dom zdravlja i opću bolnicu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Članak 192.

Do donošenja mreže zdravstvene djelatnosti postojeće zdravstve ustanove nastavljaju rad u postojećoj mreži.

Članak 193.

Vlasnici zdravstvenih ustanova dužni su imenovati upravno vijeće u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Upravno vijeće dužno je u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) imenovati vršitelja dužnosti ravnatelja koji će obavljati ravnateljske poslove do usklađivanja iz članka 191. ovoga Zakona.

Članak 194.

Zdravstvenim djelatnicima kojima je priznata odgovarajuća stručna sprema, odnosno koji su stručno obrazovanje stekli u odgovarajućim školama zdravstvenog obrazovanja, mogu i dalje obavljati poslove zdravstvene zaštite za koje se traži stručna sprema koju imaju po propisima što su vrijedili do dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", br. 12/91. ­ pročišćeni tekst, 19/91., 53A/91., 18/92. i 69/92.).

Članak 195.

Zdravstveni djelatnici i zdravstveni suradnici koji su obavili pripravnički staž, položili stručni ispit i obavili specijalizaciju do stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) zadržavaju dosadašnji stručni naziv.

Članak 196.

Obveza iz članka 120. stavka 2. ovoga Zakona nastupa za sve zdravstvene djelatnike koji su uvjete za samostalan rad stekli po sada važećim propisima u roku od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Članak 197.

Osobe imenovane za obavljanje pregleda umrlih izvan zdravstvene ustanove od općinskog tijela uprave nadležnog za poslove zdravstva, nastavljaju radom do imenovanja potrebnog broja doktora medicine, odnosno drugih zdravstvenih djelatnika iz članka 164. stavka 1. ovoga Zakona.

Članak 198.

Hrvatska liječnička komora, Hrvatska stomatološka komora, Hrvatska ljekarnička komora i Hrvatska komora medicinskih biokemičara, osnovat će se u roku od šest mjeseci od dana stupanje na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.).

Za vođenje registra svojih članova iz članka 174. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, fakulteti zdravstvenog usmjerenja na zahtjev nadležne komore dostavljaju podatke o stručnoj spremi zdravstvenih djelatnika.

Zdravstvene ustanove, trgovačka društva i druge pravne osobe dostavljaju podatke nadležnoj komori o zdravstvenim djelatnicima i njihovu radu, koji su nadležnoj komori potrebni za obavljanje svojih zadataka.

Do početka rada komora iz stavka 1. ovoga članka poslove iz članka 116. i 174. ovoga Zakona obavlja Ministarstvo zdravstva.

Članak 199.

Do donošenja propisa iz članka 183., 184., 185. i 186. ovoga Zakona, ostaju na snazi propisi:

1. Pravilnik o uvjetima u pogledu prostora, kadrova i medicinsko­tehničke opreme za organizacije udruženog rada u djelatnosti zdravstva ("Narodne novine", br. 14/91., 23/85. i 32/89.),

2. Pravilnik o uvjetima, organizaciji i načinu rada hitne medicinske pomoći na javnim cestama u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 33/91.),

3. Pravilnik o kriterijima i načinu razvrstavanja bolnica i bolničkih djelatnosti u kategorije ("Narodne novine", br. 5/76.),

4. Pravilnik o pripravničkom stažu i stručnim ispitima zdravstvenih radnika ( "Narodne novine", br. 6/91.),

5. Pravilnik o kriterijima za primanje na pripravnički staž zdravstvenih radnika ("Narodne novine", br. 12/91.),

6. Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati organizacije udruženog rada zdravstva u kojima se provodi specijalizacija zdravstvenih radnika i načinu provođenja specijalizacije ("Narodne novine", br. 21/81.),

7. Pravilnik o specijalizaciji liječnika, zubnih liječnika i diplomiranih farmaceuta ("Narodne novine", br. 39/74.),

8. Pravilnik o uvjetima za izvođenje nastave u organizacijama zdravstva te uvjetima za dodjelu naziva klinika, klinička bolnica i klinički bolnički centar ("Narodne novine", br. 41/91.),

9. Pravilnik o uvjetima za obavljanje poslova zdravstvene zaštite samostalno osobnim radom ("Narodne novine", br. 49/90.),

10. Pravilnik o načinu obavljanja nadzora nad stručnim radom u djelatnosti zdravstva ("Narodne novine", br. 47/91.),

11. Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti ("Narodne novine", br. 48/80.).

Članak 200.

Danom stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) prestaju važiti odredbe članka 1. do 35., članka 119. do 206., članka 216. do 232., članka 235. do 237., članka 240. i članka 247. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", br. 12/91 ­ pročišćeni tekst, 19/91., 53A/91., 18/92. i 69/92.).