Piše: Ivan Tomac, predsjednik EKN-a

Nikada ne smijemo zaboraviti povijest i kako je nastao 1. maj. Povijest nas vodi u daleku 1886. godinu, kada je u Chicagu na 1. maja iste godine u radničkim demonatracijama sudjelovalo više od 80000 radnika. Zbog sudjelovanja u radničkim demonstracijama osmorica radnika – demonstranata osuđena su na smrt vješanjem, a u sukobima s policijom u samim demonstracijama poginulo je više od 200 radnika.
Radnici su tada tražili čuvene tri osmice, osam sati rada, osam sati odmora i osam sati „za što nam drago“. Jedan od osmorice osuđenih na smrt tada je svojim tužiteljima i sucima uputio poruku koja je danas aktualna "Doći će vrijeme kada će tišina naših grobova biti glasnija od našeg glasa".

U spomen na žrtve iz Chicaga i sve druge žrtve dvostoljetne radničke borbe za dostojne radne i životne uvjete od 1889. godine 1. maj se obilježava radničkim demonstracijama i prosvjedima kao MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA, dan radničke solidarnosti.

U Hrvatskoj se počeo obilježavati odmah od 1890. godine te se ove, 2007. godine, slavi 117. obljetnica 1. maja. Prema tome, 1. maj je dio radničke tradicije, dan solidarnosti, dan poštovanja dostojanstva rada i radnika, dan prosvjedovanja protiv kršenja radničkih prava.

Prvi maj je u hrvatskom radničkom i sindikalnom pokretu duboko ukorijenjen, te samo tzv. čistunci žele promijeniti naziv u 1. svibanj. Mogu pisati, inzistirati i tražiti promjene, no to uvijek ostaje PRVI MAJ – PRAZNIK RADA!

Radnička klasa postoji i danas, iako se mnogi stide imena radnik, pa nas zovu djelatnicima ili zaposlenicima. Istina je da je ogroman broj radnih mjesta ili zanimanja klasičnih radničkih nestao zbog promjena u gospodarstvima i gašenja tradicionalne industrije.  

Sinonim za radnika je donedavno bio rudar, metalac, obućar, tekstilac, građevinski radnik. Te promjene nisu mimoišle niti nas, pa je danas i u klasifikaciji djelatnosti Hrvatske ostala prerađivačka industrija kao klasično radnička djelatnost, što uz poljoprivredu, lov, ribarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, trgovinu, hotele i restorane i transport, čini okosnicu radničke klase ili 65% od ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj.

Normalno da u tu kategoriju spadaju zaposleni u obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, vojska nezaposlenih, odnosno svi oni koji se ne srame imena radnik i prefiksa radnička klasa.
Ukupno gledajući, položaj radnika u Hrvatskoj nije dobar. Ako gledamo usporedbe sa zemljama u tranziciji, zemlje koje su iz socijalističkog sustava ušle u kapitalizam i tržišnu privredu, pa i nove članice EU, stanje u Hrvatskoj i nije tako crno. No, pored te ljepše strane postoji i crna strana Hrvatske. Više od 298 000 nezaposlenih, od toga više od 60% ili 180 tisuća u najboljoj životnoj dobi, više od polovice nezaposlenih čeka na posao duže od godinu dana, a više od 1/3 duže od 3 godine. Još uvijek je u Hrvatskoj normalno radnike ne plaćati za izvršeni rad, pa iako se taj broj u odnosu na protekle godine smanjio, u Hrvatskoj još uvijek 30 000 radnika radi, a ne prima plaću.

Prosječna bruto plaća u Hrvatskoj u siječnju 2007. godine bila je 6 555 kuna, najviša u gradu Zagrebu 7 669 kuna, a najmanja u Međimurskoj županiji. Gotovo 100 000 radnika od ukupno 1.455.000 radnika prima plaću manju od 2 300 kuna bruto, a više od poovice radnika, njih 750 tisuća, prima plaću manju od prosječne.

Rad na određeno vrijeme trebao je po ZOR-u biti iznimka, a postao je pravilo, tako da više od 80% novozaposlenih radi na određeno vrijeme, gotovo 400 000 radnika radi na crno, a 119 000 građana koristi socijalnu pomoć. Istraživanja pokazuju da od ukupnog broja 1.455 000 zaposlenih i 1.090 000 umirovljenika živi ispod praga siromaštva.

Poseban problem su mirovine i Hrvatska je možda jedinstven primjer u svijetu gdje je postalo pravilo što duže radiš imaš manju mirovinu. Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći pao je na 39% što je neodrživo za stare, a pogotovo nove umirovljenike.

Sve naprijed izneseno samo je dio svakodnevnih problema u čijem rješavanju učestvuju hrvatski sindikati. Iskustva i činjenice pokazuju da je u tvrtkama u kojima djeluje sindikat, stanje za radnike daleko bolje od onih gdje sindikata nema. Primjer koji to oslikava je visina najniže osnovne plaće u kolektivnim ugovorima kojih je EKN potpisnik, a koje su od 1996. godine porasle za 80 – 130%. Pitam sve koji još smatraju da je sindikat beskoristan što bi bilo da sindikat nije kolektivno pregovarao. I to ne samo po pitanju plaća, koja je za radnike uvijek najinteresantnija, već i svim ostalim radnim uvjetima koja se ugovaraju u kolektivnim ugovorima.
Zato SSSH i EKN, kao njegov punopravni član, postavljaju pred sebe nimalo jednostavnu zadaću kroz uspostavu cjelovitog sustava plaća i Zakona o minimalnoj plaći, kao temeljni instrument u borbi protiv siromaštva, povećanja kupovne moći zaposlenih, sprečavanja porezne nediscipline i smanjivanje rada na crno. Minimalna plaća od 3 200 kuna bruto jedna je od mjera u borbi protiv siromaštva. Uostalom Zakon o minimalnoj plaći ima 18 zemalja EU, a mi tvrdimo da smo spremni za EU. Prema tome, prihvatimo i u tom području europske standarde.

Pitanje svih pitanja je reforma mirovinske reforme i usklađivanje mirovina tzv. novih umirovljenika i poboljšanje uvjeta umirovljenja – budućih umirovljenika koji će mirovinu dobivati samo iz prvog stupa, tj. generacijske solidarnosti. Sindikati imaju pred sobom zadaću izrade i prihvaćanje prihvatljivog zakona o privatizaciji i organiziranom radničkom dioničarstvu i participaciji radnika u dobiti poduzeća.
Ključno je rješiti i pitanje reprezentativnosti sindikata, jer i pored vrlo šarolike sindikalne scene u Hrvatskoj samo je 32% zaposlenih učlanjeno u sindikate. Na sceni je damping i nelojalna konkurencija, koja članstvu za minimalnu članarinu nudi visoku razinu usluga, što je u realnosti neostvarivo.

SSSH i 22 udružena sindikata kroz 200 zaposlenih, kroz 5 granskih kolektivnih ugovora, više od 600 kućnih kolektivnih ugovora na novim poduzećima i organiziran rad u više od 2000 podružnica, jamči članu da će svoja prava ostvariti samo u jakoj, stručnoj i umreženoj organizaciji na teritoriju cijele Hrvatske. Sindikalni rad je postao profesionalan i stručan, a ne šarena laža ili mamac za lakovjerne. Sve ostale sindikalne središnjice, njih 5, servisiraju svoje članstvo sa ukupno 31 zaposlenih na teret sindikalne članarine! Na sceni je sindikalno samoreklamerstvo i stvaranje lažne slike o tobožnjim liderima. Bez profesionalnog i stručnog rada na terenu, proaktivnog djelovanja prema zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, nema uspješnog djelovanja. Takvog djelovanja bez novca nema, a izvor financiranja sindikata samo je članstvo. Zato je SSSH skup, jer profesionalnu mrežu i struku treba platiti. Činjenica je, a to sigurno nećete čuti u stalnim javnim istupima tih tzv. lidera, da sve ostale sindikalne središnjice crpe argumentaciju svoga djelovanja i postojanja iz pripreme i rada SSSH, koristeći naše znanje za osobnu promociju.

Zbog toga što su osjetili značenje sindikata, kao korektora u ukupnom političkom i gospodarskom okruženju Hrvatske, mnogobrojni hrvatski poslodavci čine sve kako bi onemogućili organiziranje sindikata u svojim tvrtkama. Gdje nema organiziranog sindikata, ne možemo govoriti o radničkim pravima, jer poslodaavci ne poštuju ni zakonske minimume, a kamoli veću razinu radničkih prava.

Pri tome im svesrdno pomaže i država koja svojim instrumentima kontrole ne poduzima ništa da se zakoni i propisi koji su doneseni poštuju. Radnici se drže u strahu od otkaza prijetnjom otpuštanja zbog sindikalnog članstva, ugovorima na određeno vrijeme, velikim brojem nezaposlenih na burzi koji grčevito traže bilo kakav posao da prežive, pa i po cijenu nepoštivanja ne samo radničkih prava, nego i ljudskog dostojanstva.

Temeljem pozitivnih iskustava sve govori u prilog tome da se na razinama gradova u Hrvatskoj moraju stvarati jake organizirane sindikalne organizacije od predstavnika sindikata različitih djelatnosti, koji će kroz socijalni dijalog i aktivnosti na promicanju radničkih i ljudskih prava stvarati pritisak i kritičnu masu za poštivanje prava i pravde te funkcioniranja pravne države u Hrvatskoj. Takve aktivnosti zasigurno će pridonijeti većem interesu za učlanjivanje i povećanjem broja sindikalno organiziranih radnika, ali isto tako i integracijskim procesima unutar razjedinjene sindikalne scene u Hrvatskoj.

Prvi maj je Praznik rada, dan međunarodne radničke solidarnosti, dan borbe za radnička i ljudska prava. Politika i kapital ne idu jedno bez drugoga. Udružuju se bez obzira na uvjerenja bilo koje vrste i ne prezaju od profita iz bilo kojeg izvora kako bi koncentrirali bogatstvo stvoreno na grbači radnika u korist jednom uskom ekskluzivnom broju ljudi.

Vođeni tom idejom ne biraju sredstva da oštricu nezadovoljstva, straha od bijede i neimaštine, straha za budućnost, otupe na bilo koji način. Jedini način da se suprostavimo sveopćoj grabeži, kriminalu i bezakonju su organizirani sindikati s velikim brojem članova koji su spremni na poziv svojih sindikata silom braniti prava i otimati profit kapitalu i politici kako bi ga pravedno raspodijelili. Nama nitko ništa ne daje i ne želimo da se o nama netko brine. Za svoja prava se želimo i moramo izboriti, jer samo tako ćemo postići da nas drugi cijene i da nas uvažavaju, da nas se boje.

Kroz transparent "TRAŽIMO REFORMU MIROVINSKE REFORME JER NE PRISTAJEMO NA BIJEDU U STAROSTI" koju će vođe hrvatskih sindikata nositi na čelu prosvjedne povorke koja 1. maja 2007. godine s Trga Bana Jelačića u 9,00 sati kreće prema Maksimiru, gdje se organizira centralna proslava PRVOG MAJA u Hrvatskoj, želimo poslati poruku svim radnicama i radnicima i svim građanima Hrvatske.
Borimo se za svoja prava, za dostojanstvo života nas i naših obitelji i to možemo ostvariti samo zajedno, jer ZAJEDNO SMO JAČI!

Svim građanima, radnicama i radnicima, članovima i članicama hrvatskih sindikata želim SRETAN PRVI MAJ – MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA!