30. listopada 2007.
SJAJ I BIJEDA EUROPSKE UNIJE

Sindikat EKN-a je pozvao svoje dugogodišnje kolege iz Slovenije i Slovačke 29. listopada u Donju Stubicu kako bi članovima tijela EKN-a prezentirali situacije u svojim zemljama. Prije svega zbog toga kako bi naši povjerenici stvorili širi pogled na sindikalni rad koji je često zapostavljen zbog obaveza u vlastitim podružnicama. Međutim, htjeli smo iz prve ruke čuti sindikalno mišljenje o posljedicama i pogodnostima ulaska u Europsku Uniju. Zanimalo nas je kako su se sindikati snašli u novonastaloj situaciji te kakve su stvarne posljedice po radna prava i džepove radnika.

Andrej Zorko, tajnik Sindikata KNG-a Slovenije, jasno je kazao da unatoč naglom rastu slovenskog BDP-a ne mogu biti zadovoljni s visinom plaća. Loš je način usklađivanja minimalne plaće i slovenski radnici smatraju da je njihova plaća zaista niska. Poslodavci brojnim dodacima na plaću kompenziraju nisku osnovicu. Inače, prosječna je bruto plaća u Sloveniji 1311 €.
Ono s čime se ponose je snažan socijalni tripartitni dijalog na nacionalnoj razini, ali na granskoj bipartitnoj razini, poslodavci ne žele pregovarati i odugovlače. Dakle, nema velikih razlika s nama. Također su po sindikalnom pluralizmu odmah iza nas. Imaju 5 sindikalnih konfederacija, ali Zveza je daleko nadmoćnija od ostalih te oko 150 žutih sindikata. Zveza je zanimljiva i zbog toga što su uspjeli mobilizirati 40000 građana na prosvjed i zbog općeg interesa. To se kod nas zove nemoguća misija. Upravo 17. studenog planiraju novi prosvjed i očekuju oko 60000 građana!
Na razini Zveze (njihovog Saveza) članovima nude „karticu ugodnosti“ , odnosno, potpisali su ugovore s raznim trgovačkim i obrtničkim kućama za popuste članovima sindikata. Nešto slično što imamo i mi samo što je to kod nas na razini podružnica te na taj način nemaju svi članovi ista prava.
Slično su organizirani nama, no zanimljivo je da visinu njihove članarine (koja je 1% bruto) određuje Zveza i vrijedi za sve granske sindikate.

Juraj Blahak, predsjednik OZCHSR, granskog sindikata kemije Slovačke, prezentirao nam je trnoviti put Slovačke do EU koji se od našeg razlikovao po tome što je, na sreću, bio bez rata. Sve osim toga, nedemokratsko vladanje, pljačka u privatizaciji, međunarodna izolacija, bankrot banaka i štednje građana, uvođenje 3 stupa mirovinskog sustava...sve je to bilo loše kao i u nas. Također su se i politički opekli kao i mi. Potpisali su sporazum sa strankom prije izbora koja im je obećala svašta, a nakon izbora dočekala ih je figa i fleksibilizacija! Plaće Slovaka realno godišnje rastu 3-4%, a prosječna je 650 € bruto. Imaju problem nedostatka kvalificirane radne snage pa se uvoze Bugari, Rumunji i Ukrajinci. Velike su regionalne razli tako da Bratislava i regija oko nje ima produktivnost višu od prosječne europske, no istočni dijelovi države su znatno zaostali. Slovaci su se usmjerili na automobilski industriju jer ti strani investitori dobivaju izuzetne državne poticaje i proizvode milijun automobila godišnje, no treba li reći da tamo nema sindikata?!
U Slovačkoj postoje dvije sindikalne konfederacije, ali KOZ je većinska s oko 400000 članova (2000.-te su imali 700000 članova!). Najveći im je problem što ima previše granskih sindikata, slaba profesionalizacija i ekipiranost te neiskorištenost sindikalne članarine za prave ciljeve.
Oni, kao i Slovenci imaju granski kolektivni ugovor s kojim nisu zadovoljni. Zanimljivo je također da je prilikom potpisa prvog granskog ugovora 1993. godine on vrijedio za 37 poduzeća, a danas za svega njih 16. To pokazuje tendenciju poslodavaca da izlaze iz udruge poslodavaca kako ne bi morali primjenjivati ugovor. Stoga procjenjuju da je kolektivnim ugovorom pokriveno jedva 35% radništva što će reći da sindikati na radne i socijalne uvjete radnika utječu vrlo malo.

Sve u svemu, nakon prezentacija naših kolega mogli smo zaključiti da hrvatski radnici nisu u bitno lošijem položaju od radnika novih članica EU. Naš Zakon o radu s kojim ne možemo biti zadovoljni također nije lošiji. Definitivno će ulazak u Uniju donijeti i bolne rezove, ponajprije očekujemo discipliniranje poslodavaca i državnih institucija. Prodavanje magle da se tržište rada treba dodatno fleksibilizirati (navodno je radnika jako teško otpustiti!) ne smije zavarati javnost. Međutim, svi naši sindikati u regiji moraju poraditi na motiviranju građanstva i tu trebamo pogledati dobar primjer Slovenije. Tek kada hrvatski sindikati pokažu snagu, a do sada nisu, moći ćemo govoriti o promjenama i istinskom socijalnom dijalogu.