• Polazeći od ustavnih načela jednakosti, nediskriminacije i vladavine prava,
• Polazeći od ustavnog određenja Hrvatske kao socijalne države,
• Imajući u vidu bezobzirni nalet neoliberalne ideologije i trku za konkurentnošću ostvarivanjem što većeg profita, a čije su posljedice:  masovna nezaposlenost radnika, potplaćenost rada što zaposlene radnike vodi u siromaštvo jer im plaća ne pokriva ni osnovne troškove života, sve veća socijalnu nejednakost građana, masovna bijeda umirovljenika i sve nedostupnija zdravstvena zaštita

6. Konvencija Sindikata EKN-a
18. i 19. listopada  2006. godine
usvaja

I.

Suočeni s:

• Poslovnim  politikama  poduzeća fokusiranima prvenstveno na smanjenje troškova poslovanja i povećanje efikasnosti;
• Fleksibiliziranjem  radnog vremena;
• Smanjivanjem broja klasificiranih radnih mjesta;
• Proširivanjem definicije radnog zadatka;
• Olakšanim i jeftinijim  otpuštanjem radnika;
• Ekspanzijom privremenih i povremenih poslova;
• Pretvaranjem dojučerašnjih tipičnih oblika rada (sigurnost zaposlenja) u atipične;
• Snažnim pritiskom deregulacije odnosno nove regulacije te destandardizacije koja snižava cijenu rada do njegova posvemašnjeg obezvrjeđivanja.

   
Tražimo:

• Utvrditi minimalnu plaću, kao institut zaštite materijalne i socijalne razine radnika za rad obavljen u punom radnom vremenu, u iznosu od najmanje 45%  prosječne plaće;
• Ograničiti vremensko trajanje rada na određeno vrijeme na najduže 1 godinu te precizirati razloge za potpisivanje takva ugovora;
• Uvesti efikasniju kontrolu i povećati ovlasti Inspekcije rada, što uključuje povećanje broja inspektora;
• Utvrditi imperativni zakonski rok za okončanje radnog spora  (6 mjeseci);
• Utvrditi zabranu otpuštanja radnika koji prijave svoga poslodavca zbog nekog od oblika rada na crno;
• Fleksibilno obrazovanje, kao javno dobro, a ne fleksibilan rad.

II.

Suočeni s:

• Rizikom socijalne isključenosti i činjenicom da u Hrvatskoj raste  – logika profita ulazi u javnu sferu: zdravstva, obrazovanja, socijalne sigurnosti starih i nemoćnih;
• Komercijalizacijom socijalnih usluga koja dovodi do kidanja mreže socijalne sigurnosti i zaštitnih mehanizama. Sve dosadašnje reforme sustava socijalne sigurnosti (mirovinskog i zdravstvenog sustava, sustava socijalne skrbi, osiguranja za slučaj nezaposlenosti...) rukovođene su logikom smanjivanja javnih troškova;
• Logikom koja mreže socijalne sigurnosti tretira  samo  i isključivo kao društveni trošak, a ne kao nezaobilazan faktor socijalne kohezije i oblikovanja društvenih vrijednosti solidarnosti, jednakosti i pravednosti koji je ujedno i snažan čimbenik individualne i društvene produktivnosti. Radi kratkoročne financijske uštede dugoročno se upropaštava nacionalni razvojni resurs – ljudi! Pritom je već posve jasno da je, primjerice, mirovinska reforma otjerala u bijedu stotine tisuća umirovljenika, ali nije spasila javne financije.

 Tražimo:

• Poštivanje minimalnih socijalnih standarda utvrđenih konvencijom 102. Međunarodne organizacije rada i Europskom socijalnom poveljom;
• Najnižu naknada za nezaposlene u iznosu od najmanje 40% prosječne plaće;
• Ukidanje gornje granice osnovice za uplatu doprinosa
• Izmjene zakona o mirovinskom osiguranju kojim tražimo najnižu mirovinu za 30 godina radnog staža u iznosu od najmanje 45% prosječne plaće, ograničavanje razdoblja za izračun mirovina na 10 najpovoljnijih uzastopnih godina za osiguranike samo u I. stupu, povećanje mirovine povećanjem aktualne vrijednosti mirovine, ograničenje troškova upravljanja u II. mirovinskom stupu