Dossier Ina

Za nadati se, ipak, da u Hrvatskoj nećemo svjedočiti ostvarenju poznate izjave pokojnog akademika Hrvoja Požara, da zemlja koja izgubi svoju energetsku samostalnost, vrlo brzo gubi i političku.

Piše Ivica Perinić, povjerenik EKN-a u Rafineriji Rijeka

Mađari, odnosno MOL, osnovom Zakona o privatizaciji Ine koji je usvojila tadašnja koalicijska Vlada RH, kao strateški partner došli su u INU 2003. godine kupnjom 25% plus jedne dionice INE. Pa, iako bi interesi suvlasnika trebali biti isti - povećanje dobiti, širenje poslovanja, osvajanje regije – sadašnjost i bliska prošlost pokazuju da u primjeru INE nije baš tako. Interes MOL-a je jasan, ostvarenje profita. Ali, što je interes hrvatske strane? Vratiti izgubljena upravljačka prava. Za svaku pohvalu, međutim, budimo realni, naši političari do sada se nisu iskazali osmišljavanjem i provođenjem konkretnih poteza u tom smjeru, već samo gajenjem nade u odgovarajuću odluku Vrhovnog suda koja bi, po njihovom promišljanju, automatizmom valjda trebala Hrvatskoj vratiti upravljačka prava u INI.
Za nadati se je da ćemo barem nakon te odluke, od aktualnog ministar gospodarstva čuti nešto konkretno i smisleno o interesima Hrvatske u INI, o načinu daljnjeg razvoja i boljitka INE i njenih radnika. Do sada naime, to nismo čuli. Do sada smo bili u prilici slušati samo voluntaristička obećanja o zaustavljanju bilo kakvih procesa restrukturiranja ili dijeljenja otkaza dok traju pregovori, obećanja o Hrvatskoj kao energetskom divu - za nekoliko godina, obećanja o jeftinijem plinu - od 1. travnja iduće godine, i lamentiranja o tome bi li hrvatska strana morala imati udjela u upravljanju INA-om. No, od političara bez vizije, političara koji očekuju da netko sa strane dođe s vrećom novaca i otkupi MOL-ov paket dionica, a nama vrati upravljačka prava, osim praznih obećanja, drugo se niti ne može očekivati. Iako svi mi kao njeni radnici, na INA-u gledamo emotivno, što je i razumljivo – to je tvrtka u kojoj zarađujemo plaću, to je tvrtka koja je Hrvatskoj desetljećima bila glavni financijski oslonac, posebice u 90-tima, a kasnije glavi pokretač hrvatskoga gospodarstva.
INA koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi, prehranjivala mnoge obitelji i zabačene sredine u Hrvatskoj, surađivala s brojnim privatnicima te na taj način pokretala čitavo hrvatsko gospodarstvo – istovremeno je bila i svojevrsna „krava muzara“ vladajućim političkim strukturama u Hrvatskoj. Služila je za uhljebljivanje podobnih političkih kadrova - U INU su političari zapošljavali rodbinu i prijatelje, brojni direktori iz bivšeg režima u INI su se obogatili, ili im je poslužila kao odskočna daska u nastavku političke karijere. No, današnja situacija u INI nije posljedica gubitka upravljačkih prava temeljem /još uvijek/ legitimnog ugovora, već je posljedica strategije pokrenute još 2000. godine. Strategije kojoj je cilj bio srozati istražne projekte, rafinerije i vrijednost dionica, te INU predati stranom kapitalu. I usput, omogućiti zaslužnim pojedincima dodatnu zaradu. Uz gubitak za Hrvatsku mjerljiv u milijardama. Oni isti koji su bili zaslužni za sistematsko uništavanje INE u njenoj nedalekoj prošlosti, skrivajući se iza nestručnih elaborata i lažnih znanstvenih radova, danas ponovno pokušavaju ponoviti istu stvar i vratiti se na visoke pozicije.
„Ti nemoralni stručnjaci su se nakon MOL-ovog preuzimanja INA-e utaborili u znanstvenim krugovima otkud sad pokušavaju opet opljačkati Hrvatsku. Kako saznajemo od bivšeg djelatnika INA-e, 6. ožujka 2014. je bilo održano predavanje "Dokazane i potencijalne zalihe nafte i plina u Republici Hrvatskoj". To predavanje je bila obična, dobro upakirana laž, koju su orkestrirali Znanstveno vijeće za naftu i plin HAZU-a, i Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa (HUNIG). Predavanje je vodio akademik Mirko Zelić, predsjednik obje institucije i jedna od osoba koje su najzaslužnije za katastrofalno stanje u INA-i. Navodno je Zelić iznio podatke o našem prirodnom bogatstvu koji su bili neutemeljeni. Na predavanju su Zelića i pitali stoji li nekakva državna institucija iza ovog predavanja. Oni koji su to pitali mislili su da je sve to inicijativa Ministarstva gospodarstva, ali nije bilo tako. Zelić je objasnio da je istražni dio za ovo predavanje napravio HUNIG.
Kako doznajemo od bivšeg djelatnika INA-e, HUNIG nije mogao imati podatke da napravi to istraživanje jer ih je mogao dobiti samo iz INA-e (koja te podatke nije mogla imati jer ne postoje nikakva regionalna ni domaća istraživanja koja potvrđuju tezu predavanja) ili eventualno Ministarstva gospodarstva. Na tom istom predavanju Zelić je pokušao izbrisati sve svoje tvrdnje iz prošlosti i dodvoriti se trenutnoj vlasti. Zelić je na predavanju pričao tolike hvalospjeve o trenutnom ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku da mu je jedan od sudionika predavanja Željko Matiša čak prigovorio. Licemjerstvo Zelića i njegove ekipe ne staje tu. Kako doznajemo od našeg izvora, oni su htjeli iskoristiti ovo predavanje da se dodvore Vrdoljaku i tako dođu na visoke pozicije u našoj Agenciji za ugljikovodike, gdje bi ponovo imali mogućnost pljačkati. Zelić, kao i većina drugih visokih članova HUNIG-a, su zapravo komunistički direktori Naftaplina koji već od samoga početka sabotiraju rad jedne od najvećih hrvatskih tvrtki.

"Kako tvrdi naš izvor, dio njih je to radilo iz ideoloških razloga, a dio iz materijalne koristi. Kako tvrdi naš izvor, Zelić nije bio član partije, ali je bio jako blizak tom krugu. Uz Zelića, tu su se našli Jusuf Rajković, Željko Belušić, Božo Omrčem, Ivan Meanđija, Josip Križ, Jozo Petrović, Tomislav Dragičević, Antun Bauk i drugi visoko pozicionirani djelatnici INA-e. Ono što je značajno je da su Zelić i njegova grupa suradnika (prije svega Antun Bauk i Josip Križ) zaslužni za elaborate o našim prirodnim rezervama na temelju kojih su rađeni strateški planovi za daljnje poslovanje INA-e. Kako tvrdi naš izvor, rezerve prirodnih resursa u tim elaboratima su značajno umanjene i ne odgovaraju stvarnosti. Sad se postavlja samo pitanje zašto bi netko lagao da Hrvatska ima manje plina, nafte i drugih prirodnih resursa?“ /Izvor: dnevno.hr., autor Ivan Babić, 7.4.2014./
Nadalje, 2008. godine dolazi do prijelomnog trenutka na tržištu nafte. INA je te godine potpisala dugogodišnji ugovor sa slovenskom tvrtkom za nabavu naftu po cijeni od 150 dolara po barelu. No, s obzirom da je ubrzo vrijednost nafte na svjetskom tržištu pala na 35 dolara po barelu, INA se našla pred potpunim kolapsom, mogućim bankrotom. Iako se takvi ugovori u poslovnom svijetu i poslovnim odnosima osiguravaju, INA, gle čuda, to nije napravila. MOL je tada, da bi je „spasio“, dao INI kredit od milijardu kuna – pod kojim uvjetima, ne zna se. „Kako tvrdi naš izvor, čovjek zaslužan za taj katastrofalni ugovor bio je Sanaderov kum, Jozo Petrović, inače bliski suradnik Mirka Zelića, Josipa Križa, Antuna Bauka i ostatka HUNIG-a. Je li Sanader koristio Petrovića da provodi volju Mađara u INA-i? Kako otkrivamo, Petrović je za svoja "postignuća" kasnije nagrađen promaknućem u MOL-ovog savjetnika za poslovanje u Hrvatskoj. Još jedan sumnjiv detalje je da Petrović u svom vlasništvu ima oko 17% dionica Agrokora, pa nije teško zamisliti da je Petrović isposlovao Todoriću jako povoljan ugovor za nabavu goriva za njegov KonzumBenz (benzinske crpke).
Naravno, najsmješnije u cijeloj priči je to da su Mađari (uz pomoć ekipe iz HUNIG-a) doveli Hrvatsku u situaciju da gubi u svakom slučaju. Ostanemo li partneri s MOL-om, osuđeni smo na uništenje INA-e. Jedina druga opcija je da otkupimo dionice koje ima MOL. Kako tvrdi naš izvor, MOL je procijenio vrijednost tih dionica na tri milijarde eura, što je daleko previše za INA-u u sadašnjem stanju...“ /Izvor: dnevno.hr, autor: Ivan.Babić, 11.4.2014./
I dok se potezi stranog suvlasnika INE mogu shvatiti (želja za većim profitom i manjim troškovima) kako shvatiti poteze naše Vlade? Poteze kojima INA-u tjeraju na nove troškove. Prvi takav potez bio je donošenje posebnog poreza koje moraju plaćati rafinerije. Postavlja se upitnost te mjere jer porez, istina je, puni državnu blagajnu, ali dodatna zarada INE znači i porast vrijednosti tvrtke (u kojoj Hrvatska još uvijek ima 44% vlasništva!) na međunarodnom tržištu kapitala. Smanjenje protoka novca samo uzrokuje pad vrijednosti tih dionica u državnom vlasništvu. Dakle, novac koji država ubere od INA-e preko poreza, izgubit će se na padu vrijednosti dionica. To samo govori o neznanju vladajućih jer koji bi poslodavac htio od tvrtke istovremeno imati prihod i gubitak, ako prihod nije uvjerljivo veći. A u ovom slučaju, nije.
Nakon toga, Vlada RH usvojila je Uredbu o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika. Prema toj uredbi, INI je povećana obveza koju plaća osnovom naknade za eksploataciju ugljikovodika na već postojećim poljima. To je novi trošak koji će u 2014. za INA-u iznositi oko 250 milijuna kuna, a u narednim godinama ta će cifra prelaziti 400 milijuna kuna, što za INU u sljedećih nekoliko godina znači puno manja sredstva za financiranje svog strateškog razvoja.
Sljedeća mjera koja je oštetila INA-u, jest odluka Vlade da zadrži regulirane cijene plina za kućanstva. Vlada je ovu novu regulativu plinskog tržišta obrazložila zaštitom potrošača, no prvi efekt bit će zapravo profit pojedinaca. Pa, iako je „u ljubavi i ratu sve dopušteno“ (a u tom kontekstu možemo gledati i ovaj potez Vlade u odnosu na MOL) ovakav potez ne smije biti podloga za ekstraprofit pojedinaca, a upravo to je rezultat “afere plin“, obzirom da su plin koji je INA držala u skladištu Okoli mogle kupiti samo one tvrtke koje su imale zakupljene kapacitete u tom skladištu - HEP, mađarski MET i domaći PPD. Ministar Vrdoljak to tumači na način da se INI osvetilo kalkuliranje prema najmu skladišta, no neosporna je istina da problema ne bi bilo bez nove regulacije koju je, nenajavljeno, predložilo njegovo ministarstvo gospodarstva. Navedene izmjene pravdale su se većom sigurnosti dobave i zaštitom potrošača, no ispada da će pravi efekti tih zakonskih izmjena biti transfer više stotina milijuna kuna iz blagajne INE u nečije džepove. Kome je to cilj i može li se to nazvati javnim ili državnim interesom? Pogotovo što država nije omogućila isključivo HEP-u, kao državnoj tvrtki, da kupi plin po diskontnoj cijeni, i sačuva ga za potrebe robnih rezervi koje će nam u slučaju eskalacije krimske krize biti itekako potrebne za državni i javni interes te energetsku sigurnost i neovisnost RH.
Što je dakle posljedica navedenih mjera? Jedna bitka u ratu s MOL-om jest dobivena, ali vrijednost INE u kojoj RH ima skoro pa polovično vlasništvo, opada. I nema naznake povratka upravljačkih prava. Za utvrditi pak, na koji će način INA kompenzirati gubitke koji su posljedica odluka Vlade RH, ne treba biti član društva naprednih ekonomista. Naravno, na svojim radnicima. Počelo je s neisplatom, odnosno zadržavanjem stimulacije u 2014, najavom viškova radnika... Gdje će završiti? Možda odgovor zna ministar Vrdoljak?

Komentar: Nakon dvadeset godina sistemskog uništavanja naše INE, deset godina partnerstva s MOL-om, danas smo tu gdje jesmo! Država je i dalje bez upravljačkih prava u INI, a radnici INE u neizvjesnosti za svoju budućnost. U neizvjesnosti kada i kome će nadređeni priopćiti da unatoč tome što je izvrstan radnik - na njega više ne računa. U INI se provode restrukturiranja, izdvajanja poslova i onih koji te poslove obavljaju, otpuštanja radnika. Investicije su zastale, istraživanja u proizvodnju nafte i plina i modernizacije rafinerija – nema. Tekuće održavanje svodi se samo na „krpanje“… Istovremeno, vlasnici INE ponašaju se kao neodgovorni supružnici u brakorazvodnoj parnici – spremni su potrošiti stečene financijske rezerve i rasprodati imovinu - sve radi dokazivanja tko je u pravu, a „djeci“ /čitaj: radnicima/ ostaviti dugove! Iako su se u povijesti, u INI, kao i u Rafineriji Rijeka, mnogi stranci izmijenili kao vlasnici, izvlačeći pritom profit iz INE i malo-pomalo je uništavajući, interesantno, ali istinito i poražavajuće, u tom filmu o uništavanju INE u glavnim ulogama uvijek su bili naši glumci - Hrvati. Za nadati se, ipak, da u Hrvatskoj nećemo svjedočiti ostvarenju poznate izjave pokojnog akademika Hrvoja Požara, da zemlja koja izgubi svoju energetsku samostalnost, vrlo brzo gubi i političku.