Čija će biti Ina?

Informacije iz medijskih tiskovina oko budućnosti vlasništva nad INA-om zasigurno su kod radnika INE prioritet među svim vijestima kojima smo svakodnevno bombardirani.

(piše Ivica Perinić, povjerenik Sindikata EKN-a u Rafineriji Rijeka)

Informacije iz medijskih tiskovina oko budućnosti vlasništva nad INA-om zasigurno su kod radnika INE prioritet među svim vijestima kojima smo svakodnevno bombardirani. Nakon objavljene Odluke Vlade RH o pokretanju arbitražne tužbe protiv MOL-a sa zahtjevom da se poništi prvi dodatak dioničarskom ugovoru iz siječnja 2009. godine, kojim su regulirana upravljačka prava dvaju partnera u Ini, uslijedili su napisi o zainteresiranost ruskih ulagača za INU.
Sindikat EKN-a pozdravlja sve postupke koji će INI omogućiti da bude regionalni lider i respektabilni igrač u svojoj branši, da bude i ostane kompanija koja će donositi profit svojim dioničarima, kompanija koja će svojim radnicima omogućavati da rade i da od svog rada dostojanstveno žive. Da bude kompanija u kojoj će se mladi zapošljavati, a ne kompanija koja će svoje radnike u najboljim godinama - otpuštati. No, ono što nas najviše zabrinjava jest činjenica kako u svim tim vijestima o budućem vlasništvu INE nitko ne spominje radnike i budućnost rada u INI.

Za podsjećanje, da se ne zaboravi, treba napomenuti kako su „igre“oko INE počele i prije potpisivanja dodatka Dioničarskom ugovoru. U tim „igrama“ sudjelovale su i tzv. desne i lijeve dosadašnje Vlade RH. Počelo je s prodajom Bijelih noći – u tom poslovnom procesu sudjelovale su osobe koje su i danas ili viđeni političari ili konzultanti koji dijele savjete oko budućnosti INE. Nadalje, nastavilo se prodajom 25% +1 dionice INE od strane koalicijske Vlade pokojnog Račana koja je MOL-u omogućila puno veći opseg prava nego što je to poslovni običaj u takvom omjeru vlasništva. Potom se "igra" nastavila prodajom preostalog dijela dionica, ustupanjem punih upravljačkih prava MOL-u, neažurnošću u izdavanju dozvola za modernizaciju rafinerije u Rijeci, oduzimanjem koncesijskih dozvola INI – u čemu su sudjelovale HDZ-ove Vlada s Sanaderom i Kosoricom te sadašnja SDP-ova Vlada Zorana Milanovića. Pritom, i dan danas nemamo odgovora što se još uvijek čeka s izdavanjem potrebnih dozvola za II fazu modernizacije riječke rafinerije… Žalosna je činjenica da je riječka rafinerija po tom pitanju, što bi naši ljudi rekli, još uvijek „ni vrit ni mimo“. Za usporedbu, Slovačka je Slovnafttu za izgradnju petrokemijskog pogona u Bratislavi sve potrebne dozvole riješila u roku od godinu dana, a zahtjev INE za dobivanjem potrebnih dozvola u vezi modernizacije upućen 2008.,
početkom ove 2014. godine još nije riješen.

Kao sindikalni povjerenik i radnik INE, ističem da želim INU kao kompaniju koja će biti nositelj i perjanica hrvatskog gospodarstva, kao kompaniju koja će svojim radnicima osiguravati radnu i socijalnu sigurnost uz visoka materijalna prava. O upravljanju i vlasništvu neka se dogovaraju vlasnici i dioničari, ali ne na način da radnici INE budu kolateralne žrtve takvih dogovora. Napominjem pritom da nisam, niti imam razloga biti, niti promađarski, a niti antiruski orijentiran. Svjestan sam da kapital priznaje samo svoja pravila. Činjenica jest da MOL nije puno napravio u ispunjavanju svojih obveza po pitanju investicija u INU te da su i dosadašnje investicije financirane Ininim novcima, a ne Molovim.
MOL kao strateški partner nije uložio svoj novac u INU. U zadnjih pet godina prerada nafte u INI pala je za 20 %, a , prodaja naftnih derivata za 24%. Konkurencija je preuzela tržište, ulaganja u istraživanje nafte i plina pala su dramatično, a INA nikada nije imala lošije rezultate. No, zar je to samo greška MOL-a? MOL se ponašao onako kako mu se dopustilo. Postavlja se samo pitanje zašto sve dosadašnje hrvatske Vlade nisu reagirale i poduzimale mjere u zaštiti hrvatskih interesa? Isto tako, Rosneft, ili neka druga ruska kompanija, ukoliko preuzme INU, zasigurno to neće činiti da bi zadovoljio hrvatske interese nego, svoje. I to ne samo iz poslovnih, već i iz političkih motiva. Uz preuzimanje, pritom, većinskih upravljačka prava potvrđenih i brojem dionica u svojem vlasništvu. U tom slučaju - što se tiče rafinerijske prerade - u Sisku bi umjesto rafinerije napravili velika skladišta nafte i naftnih derivata koje bi dopremali i otpremali Jadranskim naftovodom. Rijeka, odnosno riječka rafinerija tada bi imala novu šansu, jer bi Rusi kupnjom INE dobili izlaz na Jadransko more, a time posredno i na Mediteran koji su izgubili zbog pobuna i ratova na Bliskom Istoku te bi zasigurno sačuvali riječku rafineriju. No, to je samo jedna strana medalje, moguće dobrobiti za riječku rafineriju. Znajući pak, iz kontakata sa sindikalnim kolegama s prostora bivše države, ruski način promišljanja socijalnog dijaloga, bojim se da ćemo se po tom pitanju vratiti nekoliko koraka unazad. Što ćemo onda imati od Vlade RH, kao pak manjinskog dioničara? Samo nastavak demagogije, nesposobnosti i voluntarizma čemu svjedočimo posljednjih nekoliko godina.

Komentar: Bez obzira u čijim rukama INA završila, to će predstavljati konačni gubitak energetske neovisnosti. Nakon prodaje banaka, osiguranja, najavljene monetizacije hrvatskih autocesta, ukoliko Hrvatska postane manjinski dioničar u INI, to će značiti da je Hrvatska unatoč svojoj državotvornosti postala podanička kolonija stranog kapitala. Iskorak iz toga, na način da Hrvatska vrati INU pod svoje okrilje, a o čemu postoje i konkretne ideje – uz uključivanje kapitala mirovinskih fondova, ili uz nacionalizaciju - u svjetlu nesposobnosti naših političara i njihovih interesa, ostaje nemoguće misija.
Kako god se situacija rasplela, moramo biti svjesni da će u skoroj budućnosti dionički udio Hrvatske u vlasništvu INE biti još manji i s manjim pravima u odlučivanju. Zadržavanje pak, dosadašnjih radničkih prava možemo osigurati samo sindikalnim zajedništvom na način kako to u praksi sindikati EKN-a i SING već nekoliko godina primjenjuju. Šteta samo, što i ostali u INI još nisu svjesni da je to jedini način opstanka sindikata i zadržavanja stečenih prava. Sindikati EKN-a i SING-a zasigurno neće mirno dopustiti da kolateralne žrtve vlasničkog preslagivanja u INI budu radnici. Toga je dosta. U slučaju takvog scenariju, neka to vlasnici dobro upamte, u INI zasigurno neće biti socijalnog mira.